Mesh po čarapama - Za one koji su bolesni i ne mogu trpiti nuždu?

Pitanje:
Da li je dozvoljeno da se potare po čarapama(mesh) koje nisu providne i koje su malo deblje iz slijedećih razloga:
Hladnoća, poteškoća ili bolest, osipa na nogama ili zbog poteškoće uzimanja abdesta po nogama kod starijih osoba ili ukoliko osoba ima problem sa čuvanjem od mokraće pa mora češće uzimati abdest u toku dana?

Odgovor:

Zahvala neka je Allahu.
Dozvoljenost mesha po kufufu ili bilo čemu što bude umjesto čarapa (obuća mestve, gips) nije ograničeno na slučaj bolesti, hladnoću ili poteškoću jer uopšteno značenje predaja u kojima se spominje mesh ukazuje na to. Ali istina je da osoba koja je bolesna u ovom slučaju ima veću potrebu za uzimanjem mesha.

Isto se odnosi i na osobu koja je iskušana nekontrolisanim puštanjem mokraće. Takve osobe mogu potirati po kufufu ili čarapama bez izuzetaka.

Ibn Kudame rahimehullah je rekao:
''Žena koja ima istihazu, osoba koja ne može kontrolisati mokraću i slični slučajevi neka uzmu abdest zatim obuku kufuf i neka potiru po njima. Ovo je rekao Ahmed jer se oni uzimaju kao da su u potpunoj čistoći (taharetu). Ibn Akiil je rekao: ''Ona nema izbora osim da uzme ovu olakšicu a onaj koji ima pravo na olakšicu onda je preči da uradi tako (da postupi po olakšici). ''
Kraj citata iz El-Mugnija 1/174.

El Mirdavi rahimehullah spominje:
''Potiranje po kufufu ili čarapama je dozvoljeno za ženu u istihazi i slično kao što je dozvoljeno i dugima (koji nisu u poteškoći) po ispravnijem stavu kako je spomenuo i imam Ahmed.'' 
Kraj citata iz El-Insaf 1/169.

U fetvama stalne komisije za fetve SA 4/245. (اللجنة الدائمة) se spominje:

Onaj ko je iskušan da ne može držati mokraću bi trebao da se očisti zatim stavi nešto preko svog stidnog mjesta što bi spriječilo da urin kapa dalje zatim neka uzme abdest i neka klanja. To bi trebao raditi prije svakog namaza. Dokaz tome je ajet:

فَاتَّقُوا اللَّـهَ مَا اسْتَطَعْتُمْ

Zato se Allaha bojte (ispunjavajte dužnosti) koliko god možete

[Kur'an 64:16]

I radi toga što je Allahov Poslanik Sallallahu alejhi ve sellem uputio ženu koja je imala istihazu da stavi komad platna i da uzme abdest za svaki namaz. I dozvoljeno je osobi koja ne može da kontroliše mokraću da kada uzme abdest obuče čarape i da uzima mesh na njih do kraja perioda koliko traje dozvoljenost uzimanja mesha radi onog što je očito iz dokaza. Kraj citata.

A Allah zna najbolje.

Izvor: IslamQA fetva 162395

Šubha ili dokaz: Negus (Nedžašije) nije primjenjivao Allahov zakon a ipak je bio musliman?

Negus (Ge'ez: ንጉሥ, nəgueś ; cf. Tigrinya: ነጋሲ negus) je na eritrejskim i etiopijskim semitskim jezicima bila vladarska nasljedna titula, sve do pada etiopske monarhije 1975. godine. Zadnji zvanični negus je bio Hajle Selasije. Korijen riječi negus ''ngś'' označava da titula potiče od riječi koja znači vladati. Može se jednostavno prevesti kao ''kralj'' ili ''vladar''. U islamskoj literaturi negus se takođe navodi i kao nedžaši ili nedžašije (النجاشي).

Sljedbenici prohtjeva i strasti koriste priču o Negusu kao dokaz, da daju legitimitet radu njihovih zakonodavaca tāgūta, bez obzira bili oni vladari, poslanici u parlamentu ili drugo.


Oni kažu: ''Negus nije primjenjivao Allāhov zakon, nakon što je primio islām, sve do svoje smrti, pa i pored toga ga je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nazvao dobrim robom, klanjao mu dženāzu i tražio od svojih ashāba da i oni isto učine.'' Mi u vezi ovoga kažemo, a neka nam je Uzvišeni Allāh na pomoći:


Prvo: 

Onaj koji drži do ove obmanjujuće šubhe prvo mora šerī'atskim tekstom nedvosmislene argumentacije dokazati da Negus nije primjenjivao Allāhov zakon nakon što je prihvatio islām. Ja sam proučavao njihove riječi, ali sam našao samo jalove tvrdnje i otkrića, koje nisu podržane nijednim istinskim argumentom, niti uvjerljivim dokazom, a Allāh je rekao:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

Ako oni ne mogu donijeti dokaz za to, oni nisu iskreni ni istinoljubivi. Oni su lažovi.

Drugo:

 I prema nama, a i prema našim protivnicima, činjenica je da je Negus umro prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva. Umro je prije objavljivanja ājeta:

الْيَوْمَ يَئِسَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِن دِينِكُمْ فَلَا تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِ ۚ الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا

''Danas sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islām bude vjera.'' (Kur'an 5:3)

Ovaj ājet je spušten za vrijeme Oprosnog hadždža, ali Negus je umro prije toga, kao što su spomenuli hāfidh Ibn Kethīr 76 i drugi. Prema tome, primjena Allāhovog zakona u to vrijeme je bilo – suđenje, slijeđenje i rad po onome što je Negusu bilo poznato od vjere. Da bi upozorenje važilo, mora postojati direktno dostavljanje qur'ānskog teksta. Uzvišeni Allāh je rekao:

وَأُوحِيَ إِلَيَّ هَـٰذَا الْقُرْآنُ لِأُنذِرَكُم بِهِ وَمَن بَلَغَ

''A meni se ovaj Qur'ān objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.'' (Kur'an 6:19)

Sredstva transporta i komunikacije u to vrijeme nisu bila kao što su danas. Neki zakoni ne bi postali poznati nekome prije nego bi prošlo nekoliko godina, a ponekad on nikako ne bi znao nešto, sve dok ne bi lično došao do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. 

Prema tome, vjera je u to vrijeme još bila nova, a objavljivanje Kur'āna je i dalje bilo u toku. Stoga i zakonodavstvo još nije bilo kompletirano. Ovo je očigledno i jasno iz onoga što Buhārī bilježi od Ibn Mes'ūda da je on rekao: 

''Selāmili bismo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, u namāzu, i on bi nam odgovarao; ali nakon što smo se vratili od Negusa, mi bismo ga pozdravili, ali nam on ne bi odgovorio. Rekao je: ''Namaz ima svoju svrhu.'' '' Ashābi koji su bili u Abesīniji blizu Negusa, koji su govorili arapskim jezikom, slijedili su vijesti o Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, ali nisu znali za derogaciju govora i pozdravljanja za vrijeme namāza, i pored toga što je namāz važna stvar, i pored toga što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, predvodio ljude u namāzu pet puta u toku dana i noći. Pa, šta onda reći za druga djela 'ibādeta, propise i fiksne kazne, koje nisu ponavljane učestalo kao što je to slučaj sa namāzom?

 Može li iko od ovih koji vjeruju u današnji demokratski širk – za sebe tvrditi da do njega nisu doprli Qur'ān, islām, vjera, pa da uporedi svoju laž sa Negusovom situacijom prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva???

Treće: 

Ako se složimo sa tim, mora se znati da je Negus primjenjivao ono što mu je bilo poznato od Allāhovog zakona, i da svako ko tvrdi da nije, nema načina da mu se povjeruje ili da svoju izjavu učini prihvatljivom bez argumenta:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

Svi historijski dokazi pokazuju da je on primjenjivao ono što je znao od Allāhovog zakona u to vrijeme.

 1. Jedna od stvari Allāhovog zakona koje je on morao slijediti u to doba je bila: ''Realizacija tewhīda, vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, i vjerovanje da je 'Isā, 'alejhis-selām, Allāhov rob i Njegov poslanik.'' On je to ostvario, ali da li vi to vidite u njihovim dokazima? Oni koriste kao dokaz Negusovo pismo koje je on poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem. 'Umer Sulejmān el-Eškar je to spomenuo u svojoj knjižici ( حكم المشاركة في الوزارة والمجالس النیابیة ) (str. 71. ove knjižice postoji u djelu ''Zādul-Me'ād'', 3. tom, 60. str. )

2. Njegova prisega na vjernost Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i hidžra.

U prethodnom pismu, na koje je bilo ukazano, Negus kaže ''...da je on dao prisegu Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i da je njegov sin primio islām putem Dža'fera i njegovih drugova kojima se obavezao na lojalnost islāmu''. 

U pismu stoji da je on poslao svoga sina Eriha ibn el-Esham ibn Ebdžera Allāhovom Poslaniku, sallāllahu 'alejhi we sellem. Pismo također uključuje i njegove riječi: ''Ako želiš da dođem, ja ću to učiniti, o Allāhov Poslaniče, jer ja svjedočim da je ono što govoriš – istina.'' 

Odmah nakon toga je on umro, ili možda Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nije želio da on to (hidžru ka njemu) učini u to vrijeme. Sve ove stvari nisu jasne i priča nema stvarni dokaz, niti jasni znak. Zato, neutemeljen sud o nečemu i uzimanje njega za dokaz su nedozvoljeni. Štaviše, to će se kositi sa tewhīdom i principima vjere. 

3. Pomaganje Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegove vjere i slijeđenje njega. Negus je pomagao muhādžirima koji su učinili hidžru u njegovu zemlju i primio ih kao goste. On im je obezbijedio sigurnost i zaštitu. On ih nije napustio. Nije ih predao Qurejšijama. On nije dozvolio abesinskim kršćanima da im naude, iako su oni pokazali svoje istinsko vjerovanje u pogledu 'Isā'a, 'alejhis-selām. Postoji također i drugo pismo, koje je Negus poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem ('Umer el-Eškar ga je također spomenuo u svojoj knjižici, na 73. str.), koje sadrži i to da je on poslao svoga sina sa šezdeset ljudi iz abesinskog naroda Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, a sve to predstavlja pomaganje i sljeđenje Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Čak i pored svega ovoga, 'Umer el-Eškar je požurio kada je u svojoj prethodno spomenutoj knjižici (73. str.) rekao da Negus nije primjenivao Allāhov zakon, što je laž i prevara, potvora na tog muwehhida. Ali istina je – reći da je on primjenjivao ono što je znao od Allāhovog zakona u to vrijeme. A svakome ko kaže drugačije od ovoga – neće se vjerovati, sve dok ne pokaže očigledan dokaz. U suprotnom, on će biti lažov:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

On nije donio očigledan dokaz, argument za svoju tvrdnju, već je slijedio priče iz historije da pokaže neki dokaz ili ono što misli, a svi mi znamo stanje ovih historija. U djelu ''En-Nunijje'', autor el-Kahtānī el-Andelūsī, Allāh mu se smilovao, veli: 

''Ne prihvataj od historije sve što se prenosi, a ispisano je čovjekovom rukom. Prihvati samo kazivanja pouzdanih poznavaoca, onih oštroumnih i zrelih staraca!'' 

Zato ćemo mi reći: ''Zabetonirajte obelisk, a zatim po njemu klešite!'' 

Četvrto: 

Situacija u priči o Negusu je bila situacija o vladaru koji je bio nevjernik, a onda je prihvatio islām u vrijeme svoje vladavine. On je dokazao iskreno prihvatanje islāma kroz potpunu pokornost naredbama Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Nakon toga je svog sina, sa nekim svojim ljudima, poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i zatražio dozvolu za činjenje hidžre ka Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem. 

To je također uključivalo ispoljavanje njegovog pomaganja Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, njegove vjere i njegovih sljedbenika. To je također uključivalo javno napuštanje svake stvari koja se suprotstavljala njegovom vjerovanju i napuštanje sljedbenika vjere predakā. On je pokušao da dođe do istine i da nauči vjeru sve do svoje smrti, smrti koja se desila prije upotpunjavanja zakonodavstva i prije njegovog kompletnog stizanja do njega. Ovo je činjenica koja je potvrđena riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem (hadīthima) i istinitoj predaji koja se tiče njega. Mi izazivamo svakoga ko se sa nama ne slaže da dokaže ono što govori. Ali, on mora imati očevidan dokaz, jer nepotvrđene historiske predaje bez vjerodostojnog lanca prenosioca ne predstavljaju nikakav dokaz. 

Situacija sa kojom ovo upoređuju je potpuno neispravna i različita situacija, to je prikaz grupe ljudi, koji sebe smatraju muslimanima, pa ipak ne napuštaju ono što se suprotstavlja islāmu. Oni sebe smatraju muslimanima, ali praktikuju i ono što se suprotstavlja islāmu, pa se time još i ponose! 

Oni nisu napustili demokratsku vjeru, kao što je Negus napustio kršćansku vjeru. Naprotiv, uporno je hvale i konstantno pozivaju ljude u tu njihovu iskvarenu religiju. Oni sebe čine bogovima koji ljudima propisuju zakone, a Uzvišeni Allāh o tome nije ništa objavio. Oni također sarađuju sa svakim ko se sa njima složi u njihovoj vjeri, kao što su poslanici u parlamentima ili njihovi ministri. Oni im se pridružuju u nevjerničkom propisivanju zakona, što je učinjeno u skladu sa tekstovima laičkih ustavā. Oni ga slijede i mrze svakoga ko ga napada ili odbija. 

Sve ovo je učinjeno nakon upotpunjenja vjere i nakon što je do njih dopro Qur'ān i sunnet. 

Ja te preklinjem, ko god da si: 

Da li je pravično uporediti ovu neistinitu, mračnu, maglovitu situaciju sa stanjem čovjeka koji samo što je prihvatio islām, koji je tragao za istinom i pomagao je prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva, koje nije doprlo do njega?! 

To su dvije potpuno oprečne situacije! 

Tako mi Allāha, 

niti su jednaki, 

niti će se ikad sresti, 

sve dok vrhovi karličnih kostiju ne osjede!

(Ponekad je shvatanje primjera iz arapske poezije pomalo komplikovano zbog razlike u tradicionalnoj upotrebi jezičkih termina i filološke stilistike između arapskog i bosanskog jezika (napomena recenzenta)
 

 Da, oni mogu biti jednaki, ali ne na vagi istine! Takvi zagovaraju zakidanje pri mjerenju i njima je Allāh oduzeo njihovu moć opažanja. Oni za svoju vjeru prihvatiše demokratiju, religiju oprečnu islamskom tewhīdu:

وَيْلٌ لِّلْمُطَفِّفِينَ ﴿١﴾ الَّذِينَ إِذَا اكْتَالُوا عَلَى النَّاسِ يَسْتَوْفُونَ ﴿٢﴾ وَإِذَا كَالُوهُمْ أَو وَّزَنُوهُمْ يُخْسِرُونَ ﴿٣﴾ أَلَا يَظُنُّ أُولَـٰئِكَ أَنَّهُم مَّبْعُوثُونَ ﴿٤﴾ لِيَوْمٍ عَظِيمٍ ﴿٥﴾ يَوْمَ يَقُومُ النَّاسُ لِرَبِّ الْعَالَمِينَ 

''Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti, na Dan veliki, na Dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići!'' (Kur'an 83:1-6)

Autor: Isam ( عصام) Muhamed Tarik El-Barkavi

 

Šubha ili dokaz: Jusuf Alejhi Selam u službi kod kralja Misra

Oni kažu: Zar Jūsuf nije radio kao ministar za kāfirskog kralja, koji nije primjenjivao Allāhov zakon? Stoga, prema njima, učešće u kāfirskim vladama je dozvoljeno, također i u parlamentarnoj skupštini, i tako redom...

Mi kažemo, a Allāh je Onaj Koji daruje uspjeh:

Prvo:

Dokazivanje ovom šubhom u korist učešća u zakonodavnim parlamentima je neistinito i nevažeće, jer ovi mušrički parlamenti opstoje na vjeri koja nije Allāhova vjera, već je to vjera demokratije, u kojoj se božanstvenost propisivanja zakonodavstva, zabranjivanja i dopuštanja pripisuje samo narodu, a ne Allāhu.
Allāh je rekao:


''A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islāma – neće mu biti primljena i on će na onome svijetu nastradati.'' (Sūra Āli 'Imrān, 85. ājet)


Pa, može li iko tvrditi da je Jūsuf slijedio vjeru koja nije bila Allāhova vjera? Ili vjeru koja nije bila vjera njegovih predaka muwehhida? Ili da se on zakleo da će je poštovati? Ili da će propisivati u skladu sa njom, kao što to danas čine oni koji su fascinirani ovim parlamentima???


Jūsuf je ovo obznanio u vrijeme slabosti, rekavši:

''Ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim. To je Allāhova milost prema nama I ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 37.-40. ājet)


Zar je moguće da je on ovo obznanio u vrijeme svoje slabosti, a onda to krio ili porekao kada je ojačao??? Odgovorite nam, o vi koji zagovarate ''društvene priznate koristi''?


Onda, zar ne znate, o vi politički lideri, da je ministarstvo izvršna vlast, a da je parlament zakonodavna vlast, i da postoji velika razlika između njih? Ovdje nikako ne može biti pravljeno poređenje. Sada možeš biti siguran da Jūsufova priča ne može biti upotrijebljena kao jasan dokaz za ulazak u parlamente i za uzimanje učešća u njima.


Međutim, dozvolite nam da sa ovim odemo i dalje i da kažemo da ova priča također ne može biti upotrijebljena ni kao izgovor za uzimanje učešća u ministarstvu, jer oba – I parlament i ministarstvo – danas učestvuju u kufru.

Drugo:

Pokušaj upoređivanja djelovanja Jūsufa, 'alejhis-selām, sa učešćem ljudi, opsjednutih demokratijom, u ministarstvu lažnih vlada koje propisuju uz Allāha i bore se protiv Allāhovih miljenika, i pomažu Njegovim neprijateljima – je nevažeće i neodrživo poređenje, zbog sljedećih razloga:

1. Ko god učestvuje u ministarstvu ovih vlada, koje ne primjenjuju Allāhov zakon, mora poštovati njihov izmišljeni ustav i pokazivati svoju lojalnost i iskrenost tāgūtu. Tāgūtu, u koga nam je Allāh naredio da kufr učinimo na samom početku.
Allāh je rekao:


''... pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega.'' (sūra en-Nisā', 60. ājet)


Oni se također, prije nego mogu direktno ući u ovo ministarstvo – moraju zakleti da će podržavati ovo nevjerstvo, kao što je određeno u parlamentu. Svaki onaj koji tvrdi da je Jūsuf, plemeniti, sin plemenitog, sina plemenitog... bio takav, iako ga je Allāh pohvalio i o njemu rekao:


''...tako je bilo, da bismo od njega odvratili izdajstvo I razvrat, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.'' (sūra Jūsuf, 24. ājet)


– on će biti nevjernik, on će biti jedan od najgorih ljudi, I biće otpadnik od vjere. On će biti gori od Iblīsa, koji se raspravljao sa Allāhom kada se zakleo, rekavši:


''Tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve u stranputicu odvesti, osim Tvojih – među njima – robova iskrenih!'' (sūra Sād, 82. i 83. ājet)


Jūsuf, 'alejhis-selām, je uistinu jedan od Allāhovih odabranih robova i on je jedan od predvodnika iskrenih.

2. Svako ko učestvuje u ministarstvu u ovim vladama – bilo da je dao ustavnu zakletvu ili ne – prinuđen je da se pridržava laičkog, nevjerničkog zakona i da se u potpunosti slaže sa njim. On je samo iskreni rob, poslušni sluga ideologije ljudi koji su ga postavili, sluga istine pomiješane sa laži, bezboštvom, nepravdom i nevjerstvom. Da li je Jūsuf, 'alejhis-selām, bio ovakav, pa da prihvatanje pozicija unutar laičkih vlada dokazujemo njegovim djelovanjem?! Ko god da optuži Allāhovog poslanika, sina Allāhovog poslanika, unuka Allāhovog poslanika, u bilo kom dijelu toga – mi ne sumnjamo u njegovo nevjerstvo i otpadništvo od islāma. On će biti kāfir, jer je Allāh rekao:


''Svakom smo narodu poslanika slali: 'Allāhu 'ibadet činite, a klonite se tāgūta!' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)

I ovo je osnovni temelj i najveći interes na dunjāluku, po Jūsufu, 'alejhis-selām, i svim poslanicima. Otuda, da li je razumljivo da on poziva ljude da slijede Allāhov zakon u izobilju i muci, u vrijeme slabosti i nevolje, pa da to iznenada pobije i postane jedan od mušrika? Kako je to moguće, kada ga je Allāh nazvao Svojim iskrenim robom?
Neki od mufessira su rekli da ājet:

''On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allāhovim dopuštenjem...'' (sūra Jūsuf, 76. ājet)

– predstavlja dokaz da Jūsuf, 'alejhis-selām, nije primjenjivao kraljev zakon i sistem i da on nije bio primoran da ga slijedi ili da ga primjenjuje.
Da li se današnja tāgūtska ministarstva ili njihovi parlamenti ponašaju poput ovoga? Mislim, da li je situacija ministra poput situacije ''države u državi''? Ako to ne postoji, ovdje ne može biti napravljeno nikakvo poređenje.

3. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu podrškom od Allāha. Allāh je rekao:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)
Prema tome, to je podrška od Allāha, tako da ni kralj niti iko drugi nije imao sposobnost ili autoritet da mu naudi ili da ga otpusti sa njegove dužnosti, iako se on suprotstavljao kralju, njegovom sūdu i njegovoj jurisdikciji. Pa, kako ovi bijednici – koji su na položajima u tāgūtskim vladama, koji su marionete u njihovim rukama – kako oni uopšte mogu biti upoređivani sa Jūsufom, sa njegovim od Allāha datim položajem i vladajućim autoritetom???

4. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu kompletnim autoritetom od kralja. Allāh je rekao:
''...i pošto porazgovara sa njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)
Bila mu je data neograničena vlast da upravlja svojim ministarstvom:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)

On nije imao suparnika, niko ga ne bi pitao o njegovom radu ili postupcima. Da li ministarstva tāgūta imaju išta što se može uporediti sa ovim? Ili, jesu li ona samo prividna snaga? Ako ministar samo ''mrdne repom'' ili uradi nešto što se ne slaže sa prinčevom ili kraljevom vjerom – on će biti uklonjen sa svoje pozicije. Prema njima, ministar je samo sluga kraljeve ili prinčeve politike i on im se mora pokoravati. Njemu nije dozvoljeno da im bude nepokoran ili da ne bude saglasan sa ijednom od kraljevih naredbi ili od naredbi ustava, čak i ako se ona suprotstavlja Allāhovom zakonu i Njegovoj vjeri. Svako ko smatra da je ovo slično Jūsufovoj situaciji, on će istupiti sa velikom, nečuvenom stvari. Takav će počiniti kufr u Allāha, negirajući Jusufu, 'alejhis-selām, status iskrenog Allāhovog roba. Ako znaš da Jūsufova situacija ne postoji u ministarstvima tāgūta današnjice, ti ovdje ne bi trebao praviti nikakvo poređenje. Prema tome, zagovarači ove propale teorije moraju ovdje zastati sa svojim brbljanjem I besmislicama.

Treće:

Jedno od razarajućih opovrgavanja ove šubhe je ono što su spomenuli neki mufessiri, da je kralj prigrlio islām. Ovo je prenio Mudžāhid, učenik Ibn 'Abbāsa, Allāh bio zadovoljan njime. Tako bi ovo poništilo i pobilo svaku argumentaciju putem kazivanja o Jūsufu, 'alejhis-selām. Ipak, mi ispoljavamo vjeru Allāhu, ubjeđeni da je vrijednije slijediti literarno (jezičko) značenje izvjesnog ājeta u Qur'ānu, nego vjerovati u govor stvorenja ili tumačenja koja nemaju potporu i nemaju argument. Ovo je činjenica ustanovljena Allāhovim govorom o Jūsufu, 'alejhis-selām:


''I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji.'' (sūra Jūsuf, 21. ājet)


Ovaj opšti prikaz Uzvišeni Allāh pojašnjava na drugom mjestu u Qur'ānu, kada opisuje stanje vjernika kojima daje vlast i autoritet:


''...one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će naređivati da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allāhu se na kraju sve vraća.'' (sūra el-Hadždž, 41. ājet)

Mi ne sumnjamo da je Jūsuf jedan od ovih. On je jedan od njihovih predvodnika, jedan od onih koji bi – ako bi im Allāh dao vlast u zemlji – naređivali dobro i zabranjivali zlo I grijehe. Svaki onaj koji poznaje islām ne sumnja da je najveće njegovo dobro – tewhīd, koji je bio osnovni temelj u da'wi Jūsufa, 'alejhis-selām, i njegovih predaka, a da je najveće zlo – širk, na koji je Jūsuf upozoravao, koji je mrzio I čije je ''gospodare'' i ''bogove'' napadao. Postoji očigledna indikacija da je Jūsuf, nakon što mu je Allāh dao vlast, slijedio vjeru svojih predaka, Ja'qūba I Ibrāhīma, pozivao ljude u nju i napadao sve što joj se suprotstavljalo ili se sa njom nije slagalo. On nije izbjegavao sūd Allāhovog zakona. On nikome nije pomagao u neprimjenjivanju Allāhovog zakona. On nije pomagao ''zakonodavcima'', niti obožavanim tāgūtima. On ih nije potpomagao, kao što to danas čine ljudi koji su zadovoljni u njihovim saffovima (redovima). On također nije sa njima učestvovao u njihovom donošenju zakona, kako to danas čine fascinirani ljudi u parlamentima. On je poricao i odbacivao njihove postupke I posao. On je mijenjao njihova zla. On je pozivao u tewhīd I napadao svakoga ko se sa time nije slagao, kao što je Allāh spomenuo. I niko osim podlog kāfira neće opisati Jūsufa, 'alejhis-selām, opisom suprotnim od gore navedenog opisa.
Sljedeći dokaz za to je tumačenje Allāhovih riječi:


''I vladar reče: 'Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu'. A pošto porazgovara s njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)


Šta može iko misliti o riječima, kojima je Jūsuf govorio kralju, pa mu se ovaj divio, te mu dao vlast, imajući puno povjerenje u njega?! Da li je on raspravljao o slučaju vladareve žene, koji se završio objedolanjivanjem istine? Ili je on možda govorio o nacionalnom jedinstvu i ekonomskim problemima, ili šta već? Niko ne može tvrditi ono što ne zna, osim ako posjeduje jasne dokaze. Ako to učini, on će biti lažov. Ali tumačenje ājeta:

''...i pošto porazgovara s njim...''

– se nalazi u Allāhovim riječima:

''Svakom narodu smo poslanika slali: 'Allāhu 'ibādet činite, a tāgūta se klonite.' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)


I Allāhovim riječima:

''... sigurno je tebi naređeno, kao i onima prije tebe: 'Ako ikoga Allāhu budeš pridruživao, tvoja će djela uzaludna biti, a ti ćeš sigurno izgubiti.' '' (sūra ez-Zumer, 65. ājet)



I kroz Njegovo kazivanje opisa najvažnijih funkcija Jūsufove, 'alejhis-selām, da'we:
''... ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim.'' (sūra Jūsuf, 37. i 38. ājet)
I Njegove riječi:
''...da li su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini I Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio da 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 39. i 40. ājet )

Stoga, nema sumnje da je to osnova govora Jūsufa, 'alejhis-selām, jer je to ispravna vjera i temeljni princip njegove da'we, njegova vjera i vjera njegovih predaka. Ako je on naređivao dobro – ta to je ono dobro koje je on
(Objavom) poznavao. Ako je odvraćao od hrđavog djela – ta za njega ne postoji loše djelo koje je gore od suprotstavljanja spomenutom temeljnom načelu njegovog, 'alejhis-selām, djelovanja.
Ako je ovo prihvaćeno kao istinito, a kraljev odgovor njemu je:

''Ti ćeš od danas kod nas pouzdan i utjecajan biti.'' – onda je ovo očigledan dokaz da ga je kralj slijedio, slagao se sa njim, napustio mušričku vjeru i slijedio vjeru Ibrāhīma, Ishāqa, Ja'qūba i Jūsufa, 'alejhimus-selām (neka je selām na sve njih).
Recimo, na primjer, da se u najmanju ruku kralj sa njime složio na tewhīdu njegovih predaka. On mu je dao slobodu govora, dozvolio mu da poziva u svoju vjeru i da napada svakoga ko se ne slaže sa njom. I kralj ga nije spriječio od činjenja svega toga, niti mu je naređivao da čini išta što se tome suprotstavlja. Postoji, onda, velika razlika između Jūsufove situacije i situacije onih koji su fascinirani tāgūtima I njihovim pomagačima u ministarstvima danas, zajedno sa učesnicima u parlamentarnom zakonodavstvu. *
*Ovo se ne suprotstavlja riječima onoga koji potvrđuje Njegovim govorom kroz riječi vjernika iz faraonove porodice:
''Jūsuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!' '' (sūra el-Gāfir/el- Mu'min, 34. ājet), zato što:

1) Ovaj ājet nije očigledno ukazivanje da se ovdje spomenutim Jūsufom misli na Jūsufa ibn Ja'qūba. Moguće je da je u pitanju druga osoba. Neki mufessiri su spomenuli da to nije Jūsuf ibn Ja'qub, rekavši: ''To je Jūsuf ibn Efranim ibn Jūsuf ibn Ja'qub, koji je također proveo 20 godina kao poslanik'', a ovo se prenosi od Ibn 'Abbāsa; vidi tefsir el-Qurtubija. I ako dokaz postane samo moguća stvar, dokazivanje njime će i dalje biti nevalidno.

2) Ako i pretpostavimo da se ovim ājetom misli na Jūsuf ibn Ja'qūba, 'alejhimus-selām, ājet također nije očigledno ukazivanje da kralj nije prigrlio islām, ali se može odnositi na sinove Isrā'īlove.

3) Ājet nije spomenuo očigledan kufr, ali je spomenuo sumnju, a sumnja može biti sakrivena u srcu, može biti sakrivena neko vrijeme, a onda se pojaviti u drugo vrijeme. Ako je ovo bila činjenica, da je Jūsufu data vlast u zemlji i da je on naređivao svako dobro i zabranjivao svako zlo, kao što smo spomenuli, on se ne bi složio, niti bi prihvatio da iko ispolji širk prednjim, jer je on istovremeno bio namjesnik, sudac i poslanik, i po njemu je najgore zlo bio širk. Međutim, možda je neko u srcu krio širk, a ispoljavao īmān, zbog straha od pravednog vladara. Ovo je nifaq (licemjerstvo), ali sa takvim ljudima treba postupati shodno njihovim postupcima. U riječima Uzvišenog: ''... A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!'' – stoji dokaz njihovog īmāna, pa makar samo vidljivom manifestacijom. Mi bismo ovdje rekli da su neki fascinirani ljudi spomenuli vjernika iz faraonovog naroda kroz njihove šubhe i rekli: ''On je krio svoje vjerovanje''. Zato, mi kažemo: Kako možete uporediti ovu stvar sa pričom o tom vjerniku? Postoji velika razlika između prikrivanja vjerovanja od strane potlačenih i – sa druge strane – učestvovanja u kufru, širku i zakonodavnim dogovorima i odobravanja vjere koja nije Allāhova vjera. Možete li dokazati da je ovaj vjernik propisivao zakone, kao što to vi činite, ili da je učestvovao u suđenju po onome o čemu Allāh nikakva dokaza nije objavio, ili da se slagao sa demokratijom ili vjerom koja nije Allāhova vjera, kao što to vi činite? Prvo to dokažite, a onda ga uzmite za dokaz, ili u suprotnom ne trabunjajte!!!

Četvrto:

Ako znaš sve ovo, onda si ti siguran da se Jūsufovo uzimanje učešća u ministarstvu nije suprotstavljalo tewhīdu I da nije kontriralo Ibrāhīmovoj vjeri, kao što je to slučaj danas sa učestvovanjem u njemu. Pretpostavimo samo da kralj nije prihvatio islām i da je ostao nevjernik. Pitanje Jūsufovog upravljanja bi i dalje bilo drugorazredna stvar. To ne bi bilo glavno pitanje, jer to ne bi bilo u suprotnosti sa osnovom vjere, jer Jūsuf nije ispoljavao nikakav kufr niti širk. On nije slijedio nevjernike, niti ijedno zakonodavstvo mimo Allāhovog zakonodavstva. On je ljude pozivao u tewhīd, dok ih je istovremeno odvraćao od svega što mu se suprotstavlja. Uzvišeni Allāh je o propisima I načelima i prije islāma rekao:
''Svima vama smo zakon i pravac propisali.'' (sūra el-Mā'ide, 48. ājet)
Pa čak i ako se zakonodavstva poslanikā mogu razlikovati u regulativnim ograncima, oni su jedinstveni po
pitanju tewhīda.
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Mi, skupina vjerovjesnika smo braća; majke su nam različite, a vjera nam je ista.'' (hadīth je zabilježio el-Buhārī)
Ovo znači da se oni slažu sa osnovom tewhīda, sa razlikama u ograncima vjere i njenim propisima. Stoga, neka stvar može biti zabranjena u drugom vjerozakonu, ali će biti dopuštena u našem vjerozakonu, kao što je ratni plijen. Također, možda je nešto u prethodnom vjerozakonu strogo I obavezujuće, dok u islāmu to nema nikakve težine i strogoće. Zato, nije svaki prijašnji zakon – zakon za nas, naročito ako se kosi sa nekim našim zakonom ili se suprotstavlja dokazu iz našeg šerī'ata. U našem šerī'atu je jasnim dokazom pojašnjeno da je Jūsufova, 'alejhis-selām, djelatnost u suprotnosti sa našim vjerozakonom, pa su tako njegovi postupci nama nedozvoljeni.

Ibn Hibbān u svome ''Sahīhu'', a i Ebū Ja'la I Taberānī su zabilježili da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: ''Doći će dan kada će vama zavladati vladari manjkave inteligencije. Oni će najgore ljude postaviti za svoje savjetnike. Neće voditi brigu o pravovremenom obavljanju namaza Niko od vas, ko ovo vidi, ne smije biti njihov rukovodilac, policajac, naplaćivač (ubirač), niti rizničar (blagajnik).''


Ono što se, po svemu sudeći, ovime misli je da ovi vladari nisu nevjernici, već su oni razvratnici i imbecili.
Onaj koji upozorava obično spominje najveći nered I odvratna djela (onoga na što upozorava). Stoga, da su oni nevjernici, Allāhov poslanik Muhammed, sallallāhu 'alejhi we sellem, bi to napomenuo. Ali njihovi najveći zločini, koje on ovdje spominje, su približavanje sebi najgorih ljudi i odlaganje namāza. Zbog toga Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nikome nije dozvolio da radi za njih kao rizničar (blagajnik). Prema tome, ako je u našem zakonu zabranjeno I nedopušteno raditi kao rizničar za nepravedne vladare, kako može biti dozvoljeno raditi kao ministar finansija za nevjerničke kraljeve i mušričke vladare?! Allāh nas obavještava da je Jūsuf kralju rekao:
''Postavi me da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.'' (sūra Jūsuf, 55. ājet )

Ovo je istinski argument i očigledan dokaz da se to odnosi na zakon ranijeg naroda i da je to derogirano u našem zakonu, šerī'atu, a Allāh najbolje zna.

Ovo bi trebalo biti dovoljno svakome ko želi uputu, ali onaj koji daje prednost svom prigovoru, mišljenju, ljudskom govoru i pričama nad dokazima i argumentima, zasigurno neće postići uputu:

''A onoga koga Allāh želi u zabludi ostaviti – ti mu Allāhovu naklonost ne možeš nikako osigurati.'' (sūra el-Mā'ide, 41. ājet)

Na kraju, prije nego završimo govor o ovoj šubhi, želimo da ukažemo na neke od opčinjenih ljudi, koji su dokazali širk I kufr kroz svoja djela u učestvovanju u kāfirskim ministarstvima i mušičkim parlamentima. Oni miješaju svoje šubhe, argumente i izgovore sa govorom šejhul-islāma Ibn Tejmijje o učestvovanju Jūsufa, 'alejhis-selām, u ministarstvu. To je, zapravo, miješanje istine i laži. Ovo je potvora na šejhul- islāma i ''guranje riječi u usta'', a on ništa od toga nije rekao. On ovu priču nije spomenuo da bi dozvolio učešće u donošenju zakona i kufru, niti za neprimjenjivanje Allāhovog zakona. Ne, mi vjerujemo da su ovaj islamski učenjak, njegova vjera i njegov um čisti od ovih zlih tvrdnji, i da to niko ne bi mogao reći, izuzev ovih odvratnih ljudi u skorijim vremenima.

Mi ovo kažemo, čak iako nismo pročitali njegov govor na ovu temu, jer nijedna razumna osoba to ne bi rekla. Pa, kako bi uvaženi učenjak, kakav je Ibn Tejmij e, rekao to, iako je njegov govor na ovu temu jasan i dobro shvatljiv, sve u njemu usredsređeno na spriječavanje većeg od dva zla, I na postizanje veće od dvije koristi, kada su one suprotstavljene jedna drugoj. Ti znaš da je najveća korist na ovome svijetu – tewhīdska korist i da je najveće zlo – zlo širka. Spomenuto je da je Jūsuf učinio najbolje od pravde i činjenja dobra, kao što je u ''El-Hisbah'', (''Medžmū'ul-fetāwā'', 28. tom, 68. str) gdje stoji: ''On je učinio najbolje u pravdi i činjenju dobra. On ih je pozivao u vjerovanje koliko god je mogao.''
''Ali je on omogućio pravdu i činjenje dobra.'' (''Medžmū'ul-fetāwā'', 20. tom, 56. str.)

Nigdje nije spomenuto da je Jūsuf, 'alejhis-selām, propisivao zakone uz Allāha, niti da je učestvovao u suđenju
po ijednom zakonu mimo Allāhovog zakona, niti da je slijedio demokratiju ili neku drugu vjeru, koja se suprotstavlja Allāhovoj vjeri. Začarani ljudi današnjice miješaju njegov govor sa svojim podlim dokazima i lažnim šubhama, da bi opšti narod odveli u zabludu. Oni miješaju istinu sa laži, a svjetlo sa tamom. Naš vođa i vodič kome se vraćamo kada imamo različita mišljenja je samo Objava, Allāhov Govor i riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, dok govor svakoga nakon Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, može biti prihvaćen ili odbačen. Stoga, ako se ove riječi – kako oni izjavljuju – odnose na šejhul-islāma (ne dao Allāh) ili bilo kojeg učenjaka koji je veći od njega, mi ga nećemo prihvatiti, sve dok on ne pokaže dokaz iz Objave.

Allāh kaže:
''Reci: 'Ja vas opominjem Objavom!' '' (sūra el-Enbijā', 45. ājet)

I On kaže:

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (sūra el-Beqare, 111. ājet)

Zato, budi svjestan toga, drži se za svoj tewhīd. Ne obraćaj pažnju na zabluđujuće i lažne glasine pomagača širka I neprijatelja tewhīda. Ne dozvoli da te zabrine to što se njima suprotstavljaš. Budi jedan od ljudi koji slijede Allāhovu vjeru, jedan od onih koje je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, opisao riječima:

''Neće im nauditi oni koji se sa njima ne budu slagali, niti oni koji ih budu ostavili na cjedilu, dok ne dođe Allāhova odredba, a oni su na tome.''

Autor: Isam ( عصام) Muhamed Tarik El-Barkavi

ROBOVI MILOSTIVOG ( 3. dio)

Treća osobina:

Veliki strah od kazne (Džehenemskom) vatrom

الصفة الثالثة : خوفهم وإشفاقهم من عذاب النَّار 

Allah je rekao:

وَالَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَا اصْرِفْ عَنَّا عَذَابَ جَهَنَّمَ ۖ إِنَّ عَذَابَهَا كَانَ غَرَامًا * إِنَّهَا سَاءَتْ مُسْتَقَرًّا وَمُقَامًا''

I oni koji govore: "Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište"

[25:65-66] 

Uprkos dobru koje imaju pri sebi i dobrim djelima i želji da se približe Allahu Ibadu-Rahman robovi Milostivog osjećaju veliki strah od Allahove kazne i nezadovoljstva. Ovo je put pravog potpunog vjernika. Kao što Allah kaže :

وَالَّذِينَ يُؤْتُونَ مَا آتَوا وَّقُلُوبُهُمْ وَجِلَةٌ أَنَّهُمْ إِلَىٰ رَبِّهِمْ رَاجِعُونَ 

''I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru ''

[23:60] 

Što znači: Oni šalju svoja dobra djela obožavanja i pokornosti a sve jedno njihova srca su ispunjean strahom da im se ta djela mogu odbiti o da će radi toga biti obuhvaćeni Allahovom kaznom.

Ovo je od predivnih djela robova Milosivog, rade prelijepa djela a u isto vrijeme strahuju da će ta djela biti odbjena tj. da neće biti prihvaćena od njih.

Prenosi se od majke pravovjernih Aiše radiallahu anha da je rekla: ''Upitala sam Allahovog Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem o ovom ajetu: 

وَالَّذِينَ يُؤْتُونَ مَا آتَوا وَّقُلُوبُهُمْ وَجِلَةٌ أَنَّهُمْ إِلَىٰ رَبِّهِمْ رَاجِعُونَ 

''''i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru ''

Da li su to oni koji piju hamr (alkohol) i kradu? On reče: ''Ne kćerko Es-Sidikova nego su to oni koji poste i klanjaju i udjeljuju a plaše se da im ta djela neće biti prihvaćena.''

Rekao je El-Hasan El-Basri rahimehullah: '' Mu'min ima dobra djela i strah a munafik ima loša djela i osjećaj sigurnosti.'' a zatim je proučio:

إِنَّ الَّذِينَ هُم مِّنْ خَشْيَةِ رَبِّهِم مُّشْفِقُونَ 

''Oni koji iz bojazni prema Gospodaru (i svjesnoti) svome strahuju,''

[23:57] 

Za munafika - Euzubillahi tražim utočište kod Allaha - on čini loša djela a uprkos tome osjeća se sigurnim od Allahove kazne i nisu svjesni. Ovo je suprotnost vjerniku kojeg strah od Allaha tjera da se kloni loših djela dok ga nada za Allahovom milošću tjera da povećaju svoja dobra djela koja ih približavaju Allahu. Allah kaže:

أُولَـٰئِكَ الَّذِينَ يَدْعُونَ يَبْتَغُونَ إِلَىٰ رَبِّهِمُ الْوَسِيلَةَ أَيُّهُمْ أَقْرَبُ وَيَرْجُونَ رَحْمَتَهُ وَيَخَافُونَ عَذَابَهُ ۚ إِنَّ عَذَابَ رَبِّكَ كَانَ مَحْذُورًا 

Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati. 

[17:57] 

A od robova Milostivog je i izjava u ovoj dovi: 

رَبَّنَا اصْرِفْ عَنَّا عَذَابَ جَهَنَّمَ
Gospodaru naš, udalji kaznu Džehenemsku od nas


U sebi sadrži i dovu da se od osobe udalje razlozi koji dovode do kazne vatrom tražeći od Allaha da nas na ovom svijetu udalji od razloga i djela koja za sobom povlače obavezan ulazak u vatru - da nas Allah zaštiti - ovako nas je i vjerodostojno podučioi Allahov Poslanik Sallallahu alejhiv e sellem kada je naučio Aišu majku pravovjernih radiallahu anha da uči slijedeću dovu:


''Allahu, zaista od tebe tražim Džennet i riječi i djela koja me približavaju njemu. i tražim zaštitu od vatre i riječi i djela koja me njoj približavaju.'' 

Allahove riječi:

''إِنَّ عَذَابَهَا كَانَ غَرَامًا'' 

Zaista azab ( patnja u vatri) je stalan.'' 

Što znači: vječan, neizbježan, ozbiljan i žestok. 

''إِنَّهَا سَاءَتْ مُسْتَقَرًّا وَمُقَامًا'' 

Zaista je to ružno/strašno prebivalište. 

Što znači: ''Kako je to ružno finalno prebivalište i ružna vječnost za one koji tamo dospju.''

OSOBINE ROBOVA MILOSTIVOG (Abdurezak El-Abbad El-Bedr) serijal:
1. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-uvod-abdurezak-el.html
2. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-1-dio.html
3. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-2-dio.html

4. https://trebasilma.blogspot.com/2020/09/robovi-milostivog-3-dio.html

Da li se osoba može smatrati šehidom ako se utuši?

Pitanje: 

Da li se osoba može smatrati šehidom ako umre na moru dok putuje radi posla?

Odgovor: 

Zahvala neka je Allahu.
Šejh-ul-islam Ibn Tejmije rahimehullah je bio upitan o čovjeku koji je putovao morem radi trgovine i zatim se utuši - da li je on šehid?

Odgovorio je ''Da, preselio je kao šehid, sve dok nije putovao radi nečeg što je zabranjeno. Jer prenosi se u sahih hadisu od Allahovog Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem da je rekao:

" الغريق شهيدٌ ، والمبطون شهيدٌ ، والحريق شهيدٌ ، والميت بالطاعون شهيدٌ ، والمرأة تموت في نفاسها شهيدةٌ ، وصاحب الهدم شهيدٌ "

''Onaj ko se utuši je šehid, onaj ko umre od stomačne bolesti je šehid, onaj ko umre u vatri je šehid, onaj ko umre od kuge je šehid, žena koja umre od porođaja je šehid,onaj ko umre u građevini koja se sruši je šehid.'' a spomenuti su ljudi koji su i na drugčije načine ubijeni.

Putovanje morem radi halal trgovine je dozvoljeno ako nekom preovladava mišljenje da će biti siguran. Ukoliko zna da nije sigurno onda neka ne putuje jer će onda biti da je sam doprinio svojoj smrti onda u tom slučaju ne možemo reći da je on šehid. A Allah najbolje zna.

Izvor: IslamQA fetva broj 22140.

ROBOVI MILOSTIVOG (2. dio)

Druga osobina: 

Ustrajnost pri obavljanju namaza, naručito noćnog namaza (kijamu-lejl)

الصفة الثانية : محافظتهم على الصلاة، لاسيَّما قيام الليل

Allah kaže:

وَالَّذِينَ يَبِيتُونَ لِرَبِّهِمْ سُجَّدًا وَقِيَامًا

I oni koji provode noć pred Gospodarom svojim, čineći sedždu i stojeći. [25:64]

Jedna od vidljivih osobina robova Milostivog je ustrajnost u obavljanju namaza, koji je glavni oblik tjelesnog obožavanja. Oni plodonosno obavljaju kako obavezne tako i dobrovoljne namaze a naročito noćni namaz koji je jako naglašen sunnet Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Postoje mnogi hadisi koji ukazuju na osobinu pravovjernih koja je obavljanje noćnog namaza i postoji direktan ajet koji govori da je to od osobina robova Milostivog.

Među predajama gdje se spominje obavljanje noćnog namaza su i riječi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ''Nakon obaveznih namaza najbolji namaz je salatul-lejl (namaz u noći).''

Takođe je rekao: ''Čvrsto se držite noćnog namaza jer je on praksa časnih ljudi prije vas i to je od oblika približavanja vašem gospodaru, on briše loša djela i spriječava grijehe.''

Što se tiče noćnog namaza, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ih je obavljao u svim vremenima noći. Obavljao ih je u ranijem dijelu noći, sredini noći i u zadnjem dijelu noći. Kasnije je uveo u redovnu praksu da stoji na kijamu u zadnjem dijelu noći sve do prve zore. ovo je najbolje vrijeme za klanjanje noćnog namaza jer Gospodar svih svijetova silazi do nama najbližeg neba. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Naš Uzvišeni Gospodar svake se večeri spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini noći i govori: ‘Ko Me moli,pa da mu se odazovem, ko nešto traži pa da mu dam, ko od Mene oprosta traži, pa da mu oprostim.'' (Buhari, Fethu-l-bari 11/128)

Tako da svaki rob koji se brine za svoju dušu treba da ima određenu količinu noćnog namaza koju obavlja, pa makar to bilo malo, kako bi zadobio ovu osobinu.
Ova veza koju robovi Milostivog imaju sa noćnim namazom je radnja ibadeta, intimna stvar u vremenu ponizosti i straha od Allaha dok odlaze na sedždu, ruku i kijame.
Pa ako je ovo njihov odnos naspram noćnog namaza kojeg Allah nije učinio obaveznim šta je onda tek sa dobrovoljnim namazima koji su najveći stubovi vjere nakon šehadeta. nema sumnje da su oko njih još više zabrinuti i još više ih čuvaju.

*Svi spomenuti hadisi su ocjenjeni vjerodostojnim od šejha Albanija.

OSOBINE ROBOVA MILOSTIVOG (Abdurezak El-Abbad El-Bedr) serijal:
1. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-uvod-abdurezak-el.html
2. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-1-dio.html
3. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-2-dio.html

4. https://trebasilma.blogspot.com/2020/09/robovi-milostivog-3-dio.html

INTERNET KAO ISPIT 5. dio

8. Opreznost pri iznošenju stavova

Ono što priliči razumnom čovjeku jeste da ne požuruje u iznošenju svog stava o svakoj stvari, te da ne govori o svemu što zna, nego da vodi računa o koristi; tako da ne treba da daje svoje mišljenje o svakoj maloj ili velikoj stvari, i ne mora da priča o svakoj novoj stvari; stoga što možda nije stvorio ispravnu sliku o toj stvari, ili je možda izvršio pogrešnu pretpostavku i uzeo neispravan stav, a Arapi su još od davnina u narodnoj izreci rekli: „Greška je opskrba brzopletih.“

Za razliku od toga, ako bi zastao i razmislio, to bi bilo bliže zdravom i čistom razmišljanju i sazrijevanju mišljenja i bliže je tome da takav bude sačuvan od greške.

Arapi su pohvalno govorili o onom koji pomno razmatra stvari, razmišlja, sagleda stvari i s vana i iznutra, pa su rekli o njemu: „Zaista je takav spretan i okretan.“

Naprotiv nije ni od mudrosti da čovjek iznese svoj stav u svemu što poznaje, čak ako je i razmislio o toj stvari i pogodio istinu; pa nije svako mišljenje za razglasiti, niti sve ono što se zna za kazati.

Naprotiv mudrost nalaže da čovjek sačuva svoje mišljenje osim ako to situacija zahtijeva, i proizilazi iz mudrosti i koristi, te da to učini savjetujući se, posebno ako se radi o krupnim stvarima.

Odmjeri govor prije no zboriš, jer

govornik ukazuje na razum ili mahanu.

Jedan od mudrih je rekao: „Zaista u početku govora je iskušenje koje zadivljuje i začuđujuća žurba; pa kada se um smiri, te počne trezveno razmišljati i kada se duša dovede u red – onda neka ponovo sagleda stvari  i neka radost njegova u dobrom djelu bude jednaka žalosti njegovoj pri pogreški.“

Ibn Hibban, Allah mu se smilovao, je rekao: „Blag gotovo da je nedostižan, kao što onaj koji požuruje nikada ne stigne, pa tako i onaj koji prešuti gotovo nikada da ne zažali, a onaj koji prozbori gotovo nikada da se ne sačuva. Onaj koji požuruje govori prije nego li spozna stvari, odgovara na pitanja prije nego razumije, zahvaljuje mu se prije nego ga provjerimo, a zatim bude pokuđen nakon pohvale; čvrsto odluči prije nego i razmisli, a uradi prije nego li i odluči.

Onoga koji požuruje stvari prati žalost i napušta ga spokoj, a Arapi su davali nadimak brzopletosti: „Majka žalosti“.

Prenosi se lancem prenosilaca od Omera ibn Habiba da je rekao: „Rečeno je: ’Ne postoji onaj ko požuruje da je uspio, niti srdit da je srećan bio, niti dokolica koji nečemu jarko teži, niti plemenit koji je zavidan, niti gramziv koji je bogat, niti dosadnjaković koji prijatelje ima.“

 Zbog toga sam pomno istražio savjete mudrih, naročito onda kada se radilo o onome što je opasna stvar. Mutenebbi je rekao:

Ispravan stav je prije hrabrosti hrabrih

To je prvo a ona je mjestu drugom

Pa ako se pri nekom razumnom nađu

uzdignut će se iznad svake visine.

I rekao je:

Pri čovjeku svaka hrabrost bogatstvo je

a nema je ravnoj onoj kod mudrog.

 9. Umjerenost u prezentiranju

Ono što priliči razumnom jeste da bude pravedan kada nešto izlaže, da bude oprezan od pretjerivanja i uveličavanja stvari, jer stvarnost se gubi između pretjerivanja i preuveličavanja na jednoj strani, i umanjivanja i zanemarivanja na drugoj strani. Arapi su rekli u jednoj od poslovica: „Najbolji od ljudi je onaj ko je umjeren.“

IZVOR: Internet: ispit za iman, odgoj i razum Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

1. https://trebasilma.blogspot.com/2014/10/internet-kao-ispit.html
2. https://trebasilma.blogspot.com/2014/10/internet-kao-ispit-2dio.html
3.
4.

5. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/internet-kao-ispit-5-dio.html

ROBOVI MILOSTIVOG (1. dio)

Prva osobina: 

Pribranost, staloženost, dostojanstvo i poniznost prema Allahu i Njegovim robovima

Allah kaže:

وَعِبَادُ الرَّحْمَـٰنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلَامًاA robovi Milostivog, oni koji hodaju po Zemlji ponizno, i kad im se obrate neznalice, kažu: "Selam!" [25:63]

Jedna od karekteristika i lijepih osobina robova Milostivog je njihova poniznost prema Allahu i Njegovim robovima tako da se ponašaju pribrano, staloženo, mirno i dostojanstveno. Ovo je poniznost koja se jasno vidi iz načina na koji hodaju i iz njihovog vanjskog izgleda što je jedan od plodova i plodova njihovog imana.

Ibn Abbas radialllahu anhu komentarišujući Allahove riječi kaže:

الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا

… oni koji hodaju po Zemlji ponizno …

Tj. hodaju u pokornosti, praktikuju samokontrolu i imaju poniznost prema drugim ljudima.

Jedan od pokazatelja njihove poniznosti prema drugima i sebi je da ako naiđu na glupake i neznalice oni ipak im se obrate sa odgovarajućim i stvarnim govorom bez ikakvih osobina glupaka i neznalica. ovo je značenje Allahovih riječi: 

وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلَامًا

… i kad im se obrate neznalice, kažu: "Selam!''

Što znači: Riječi očišćene od grijeha i ružnoće (tj. ne odnosi se ajet samo na riječ ''selam'' nego na sav govor prikladan robu milostivog)

Na ovaj način će se sačuvati od dva posrtaja, posrtaja nogu i posrtaja jezika.

Ibn Kajjim rahimehullah je rekao:
Postoje dva glavna oblika posrtaja, posrtaj nogu i posrtaj jezika. A oba su spomenuta zajedno u Allahovim riječima:

وَعِبَادُ الرَّحْمَـٰنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلَامًا

A robovi Milostivog, oni koji hodaju po Zemlji ponizno, i kad im se obrate neznalice, kažu: "Selam!" [25:63]

Tako ih Allah spominje da su uspravni i postojani kako u izrazima koje koriste tako i u svojim koracima.

Ovi ljudi ne odgovaraju na ružno ponašanje neznalica i glupaka istom mjerom i načinom. Nego se okreću od njih i obraćaju im se riječima čistim od mrlja. Tako odgovaraju na loše ponašanje lijepim kao što Allah spominje u ajetu:

وَلَا تَسْتَوِي الْحَسَنَةُ وَلَا السَّيِّئَةُ ۚ ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِي بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِيٌّ حَمِيمٌ * وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا ذُو حَظٍّ عَظِيمٍ

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. [41:34-35]

Što se tiče ljudi ima ih koji po ovim mjerilima spadaju u mnoge različite kategorije po pitanju njihovog ponašanja prema drugima. ono što musliman treba da radi radi ovog i slijedećeg svijeta i ulijepšavanja svoga ponašanja je da na sebe primjeni osobinu koju Allah spominje u ovim ajetima kao osobinu robova Milostivog. Na ovo se odnosi i da odgovori na loše ponašanje dobrim i da bude ponizan prema Allahovim robovima sve jedno kakvo njihovo ponašanje bude.

Ali čak i prije ovog on mora tražiti od Allaha pomoć u svakoj stvari kojoj radi i da od Allaha traži da mu podari lijepo ponašanje i karakter i da ga odvrati od lošeg ponašanja i lošeg karaktera. ovo se vjerodostojno navodi i od Allahovog Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem da je otpočinjao namaz sa dovom:

اهْدِنِي لأَحْسَنِ الأَخْلاَقِ لاَ يَهْدِي لأَحْسَنِهَا إِلاَّ أَنْتَ وَاصْرِفْ عَنِّي سَيِّئَهَا لاَ يَصْرِفُ عَنِّي سَيِّئَهَا إِلاَّ أَنْتَ

Uputi me na lijep karakter/ahlak a niko ne upućuje sem tebe. I odvrati me od lošeg ahlaka/karaktera i niko ne može odvratiti sem Tebe. 

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nas je takođe podučio da kad izlazimo iz kuće kažemo:

اللَّهُمَّ أَعُوذُ بِكَ أَنْ أَضِلَّ أَوْ أُضَلَّ أَوْ أَزِلَّ أَوْ أُزَلَّ أَوْ أَظْلِمَ أَوْ أُظْلَمَ أَوْ أَجْهَلَ أَوْ يُجْهَلَ عَلَيَّ

Gopodaru moj, utječem ti se od toga da u zabludi budem, ili me neko u zabludu dovede, da nekog na grijeh navedem ili me neko na grijeh navede, da nekom nepravdu učinim ili mi neko nepravdu učini, da neznalica budem ili me neko na neznanje navede

U ovoj dovi se nalazi zaštita roba od lošeg ponašanja prema drugima i od toga da se drugi loše ponašaju prema njemu.


*Svi spomenuti hadisi su ocjenjeni vjerodostojnim od šejha Albanija.

OSOBINE ROBOVA MILOSTIVOG (Abdurezak El-Abbad El-Bedr) serijal:
1. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-uvod-abdurezak-el.html
2. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-1-dio.html
3. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-2-dio.html

4. https://trebasilma.blogspot.com/2020/09/robovi-milostivog-3-dio.html

ROBOVI MILOSTIVOG Uvod (Abdurezak El-Abbad El-Bedr)

Sva zahvala neka je Allahu i neka je salavat i selam na Allahvog Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih u dobru slijede oponašajući njihove primjere. Dalje.
Položaj onoga ko je rob Allahu je velik položaj tj. to je najplemenitiji položaj za koji je Allah pohvalio Svoje poslanike i njihove pomagače. U mnogo ajeta Allah spominje one koji ispunjavaju ovaj položaj spominjući uz to i Svoje ime dajući im počast i ukazujući na uzdignutost njihovog položaja. Allah spominje mnoštvo osobina i blagoslovljenih naziva za ljude koji su na ovom položaju. Spomenuti su na mnogo mjesta u predajama kako bi se muslimani trudili da sebi pripišu ove kvalitete i osobine i da se ponašaju u skladu sa osobinama koje nazivi nose sa sobom. Radeći tako pridobit će veliku čast kod Gospodara svih svjetova.

Od najčasnijih mjesta na kojima Allah spominje osobine svojih robova je u ajetu pri kraju sure El-Furkan. Ovdje Allah spominje osam osobina počinjući sa:

وَعِبَادُ الرَّحْمَـٰنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا

A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji ponizno/mirno hodaju, .... (25:63)

Dobijamo naznaku da je velika razlika u ovim ljudima radi značenja riječi Er-Rahman ( prevod značenja Milostivi) i onoga na šta to ukazuje. Jer je iz Njegove milosti da je ove ljude uputio u iman i uzdigao ih da budu pokorni Milostivom i približio ih Sebi.

Allah navodi njihove osobine počinjući svaku slijedeću osobinu sa riječima:

وَالَّذِينَ

i oni koji …

I zatim završava spominjujući velike nagrade koje im je pripremio. Tako da svaki musliman koji radi da bi se spasio i ostvario vječnu sreću treba da razmisli o opisima robova Milostivog koji se spominju u ovom poglavlju. Na ovaj način će upoznati osobine i moći raditi na ostvarivanju i primjenjivanju tih osobina na sebi na najpotpuniji način.

OSOBINE ROBOVA MILOSTIVOG (Abdurezak El-Abbad El-Bedr) serijal:
1. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-uvod-abdurezak-el.html
2. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-1-dio.html
3. https://trebasilma.blogspot.com/2020/03/robovi-milostivog-2-dio.html

4. https://trebasilma.blogspot.com/2020/09/robovi-milostivog-3-dio.html

Namaz i jasan propis onoga ko ga ostavlja

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je u svojoj knjizi “Es-salatu ve hukmu tarikiha” (“Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”) detaljno govorio o propisu onoga ko ostavlja namaz koristeći kao dokaz mnogobrojne ajete i hadise koji ukazuju na kufr (nevjerstvo) ostavljača namaza, ne ostavljajući prostora sumnji u ispravnost toga mišljenja.

Od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se više od 30 hadisa koji, različitim tekstom, ukazuju na kufr (nevjerstvo) ostavljača namaza, ili ukazuju da je to širk, ili ukazuju da je takav izašao iz vjere. Ili, ukazuju na uzdizanje Allahove zaštite (zimmeta) od njega. Ili, pak, ukazuju na sačuvanost (krvi i imetka) onoga ko klanja naš namaz i okreće se našoj Kibli. Ili, s druge strane, pak tekst da se na Sudnjem danu od ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neće pozivati osim vjernici, a znak po kojem će se raspoznavati jeste – abdest. Ili, tekst koji ukazuje da će iz Vatre izaći svaki vjernik (muvehhid), a znak na osnovu kojeg će se oni prepoznati jeste sačuvanost (od vatre) dijelova tijela koji su padali na sedždu.

A ja ću od tih hadisa spomenuti slijedeće:

Hadis kojeg bilježi Muslim (1/88, 134) od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza”. A u rivajetu Tirmizije (5/13, 2618): “Između kufra i imana jeste ostavljanje namaza”. A kod Nesaija (1/232): “Ono što razdvaja čovjeka od kufra jeste ostavljanje namaza”.

Isto tako bilježe imam Ahmed (5/364), Tirmizi (5/13, 2621), Nesai (1/231), Ibn-Madže (1/564, 1079) i ostali od Burejde el-Eslemija, radijallahu anhu, da je rekao:

“Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ugovor koji razdvaja između nas i njih jeste namaz. Pa ko ga ostavi – nevjernik je”. Hadis je skupina učenjaka ocijenila vjerodostojnim poput Tirmizija, Nesaija, Hakima, Ibn-Hibbana i ostalih, Allah im se smilovao. A nema sumnje da se pod kufrom ovdje cilja na veliki kufr, kao što ćemo to kasnije pojasniti.

Šta je očigledno u meseli ostavljanja namaza?


Očigledno je da se niko ne treba dvoumiti kada je riječ o pitanju nevjerstva onoga ko ostavlja namaz, i to zbog dvije stvari pored gore navedenoga, koje oni – koji su suprotnog mišljenja – ne mogu izbjeći.


1. Prva stvar: Kufr onoga ko ostavlja namaz jeste veliki kufr, i njegov izlazak iz vjere je upravo ono što su razumjeli ashabi. U kontekstu govora onih koji ostavljača namaza smatraju nevjernikom šejh Usejmin, rahimehullah, kaže [Šerhu el-mumti']: “Što se tiče govora ashaba njih je puno. Prenosi se od 16 ashaba, a među njima je i Omer b. el-Hattab”. A spomenut ćemo i govor nekih učenjaka koji su shvatili da se govor ashaba odnosi na veliki kufr koji izvodi iz vjere.


Evo nekih od tih predaja:

- Predaja Omera, radijallahu anhu, koju bilježi Ibn Ebi-Šejbe [El-Iman 34, 103]; Mervezi [Ta’azimu kadris-salati 2/892, 923 sve do 929]): “Nema udjela u islamu onome ko ostavi namaz”. Lanac predaje je vjerodostojan do Omera, radijallahu anhu. Prenosi se od Omera preko više puteva. Predaja jasno ukazuje da Omer, radijallahu anhu, smatra onoga ko ostavlja namaz nevjernikom velikog kufra, kao što ćemo pojasniti.

-Predaja Huzejfe, radijallahu anhu, a koju bilježi Buharija (1/215, 791), kada je rekao čovjeku koga je vidio da ne upotpunjava ruku’u i sedždu: “Nisi klanjao! I kada bi umro, umro bi mimo fitre u kojoj je Allah stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem”.

Adžurijj, rahimehullah, nakon sto je spomenuo ovu i druge predaje, kaže [Šeria’, 1/296]: “Ovo upućuje da je namaz od imana, tako da onaj ko ne klanja – nema ni imana ni islama.”

Hafiz Ibn-Hadžer kaže [Fethul-Bari, 2/321]: “Ovu predaju su kao dokaz uzeli oni koji ostavljača namaza smatraju nevjernikom, jer je očevidno da je Huzejfe negirao islam onome ko je izostavio neke od njenih ruknova, tako da je negiranje islama onome ko ga je u potpunosti ostavio preče”.

- Predaja Džabira, radijallahu anhu, koju bilježi Mervezi [Ta’azimu kadris-salati, 2/877-892], od Mudžahida da je upitao Džabira: “Šta je kod vas za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razdvajalo kufr od imana?” Pa je rekao: “Namaz!”

Isto tako, preko Ebu-Zubejra da je čuo Džabira b. Abdullaha da je, kada ga je neki čovjek upitao: “Jeste li grijeh smatrali nevjerstvom?”, rekao: “Ne, ali između čovjeka i kufra jeste ostavljanje namaza”.

Sened prvog hadisa je dobar (hasen) zbog Muhammeda b. Ishaka, koji je ovdje ispoljio da je čuo. A sened drugog hadisa je vjerodostojan. Džabir, radijallahu anhu, je pojasnio da je kod njih za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, granica između kufra i imana bila namaz. Te da su pod kufrom podrazumijevali veliki kufr, jer je Džabir napravio razliku između kufra koji je ovdje ostavljanje namaza i grijeha kojeg – kada čovjek učini, ne postaje nevjernik. A kada ostavljanje namaza ne bi bilo veliki kufr, ne bi u razdvajanju njega i grijeha bilo ikakve koristi.


2. Druga stvar: Smatranje onoga koji ostavlja namaz nevjernikom nije mišljenje jednog dijela ashaba, već se prenosi njihov koncenzus. Šejh Usejmin kaže [Pitanja putem telefona od strane uprave daveta u Kataru]: “Došli su dokazi iz Kur’ana, sunneta, zdravog rezoniranja i koncenzusa ashaba kojeg prenosi više učenjaka da je ostavljač namaza nevjernik: bit će vječito u Vatri, i ne spada pod Allahovu volju – mešiet (u oprostu)”.

Ja cu samo spomenuti one koji prenose koncenzus:

-Maloprijašnji govor Omera, radijallahu anhu: “Nema islama onome ko ostavi namaz!”, a drugom rivajetu: “Nema udjela u islamu onome ko ostavi namaz!”

U svojoj knjizi “Es-salatu ve hukmu tarikiha” (“Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”), Ibnul-Kajjim je ovo svrstao u koncenzus ashaba kada je riječ o kufru ostavljača namaza, rekavši o Omeru: “Ovo je izgovorio u prisustvu ashaba i oni mu to nisu negirali. Slično ovome smo spomenuli i od Muaza b. Džebela, Abdur-Rahmana b. Aufa i Ebu-Hurejre, i ne zna se da im je i jedan ashab oprečan u tome”.

- Navedene riječi Džabira, radijallahu anhu, kada ga je Mudžahid upitao: “Šta je kod vas, za vrijeme Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, razdvajalo kufr od imana?” Pa je rekao: “Namaz”. U ovome je dokaz koncenzusa, i još više od toga: a to je da ovaj hadis ima propis merfu- hadisa, kao što je ustanovljeno u knjigama mustalaha jer se događaj pripisuje vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

- Abdullah b. Šekik, plemeniti tabi’in, koji je sreo velike ashabe kaže: “Ashabi nisu smatrali ostavljanje nijednog djela kufrom, osim namaza”. Predaju bilježe Tirmizi (5/14, 2622) Mervezi [Ta’azimu kadris-salati 2/904, 948]; lanac predaje je vjerodostojan. Predaju su vjerodostojnom ocijenili: Hakim, Nevevi i Albani, rahimehumullah.

Ševkani kaže [Nejlul-evtar 1/372]: "Očigledno je iz njegovoga izraza (Abdullaha b. Šekika) da je oko ovih riječi koncenzus ashaba jer njegove riječi: “Ashabi Allahovoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” upućuju na spomen veće grupe ljudi koja je ujedinjena na jednom stavu.”

-Koncenzus prenosi i imam Ishak b. Rahevejh. Mervezi kaže [Ta’azimu kadris-salati 2/929]: “Čuo sam Ishaka gdje kaže: “Pritvrđeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je ostavljač namaza kafir, i to je bilo mišljenje učenjaka od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa do dan-danas da je onaj ko namjerno ostavi namaz bez ikakva opravdanja tako da prođe čitavo namasko vrijeme, kafir”.

- I kaže Ibn-Nasr el-Mervezi [Ta’azimu kadris-salati, 2/925]: “Spomenuli smo predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje govore o kufru onoga ko ostavlja namaz i njegovom izlasku iz vjere te dozvoljenosti borbe protiv onoga koji se sustegne od njegova obavljanja. Od ashaba, radijallahu anhum, se prenosi isto tako i nije nam prenešeno od nijednog od njih nešto što je oprečno tome”.

Odgovarajući onima koji u ovoj meseli nisu uzeli govor ashaba, Ibn-Hazm kaže [Muhalla, 2/242]: "Ne znamo da je iko oprečan ashabima koje smo spomenuli. Oni grde kada je neko oprečan jdnom ashabu onda kada se to podudara sa njihovim prohtjevima, a prenosi se od Omera, Muaza, Abdur-Rahmana b. Aufa, Muaza b. Džebela, Ebu-Hurejre i ostalih ashaba, radijallahu anhum, da je onaj ko jedan farz ostavi namjerno tako da istekne njegovo vrijeme kafir, murtedd (otpadnik od vjere)”.

- Kaže Abdul-Hakk el-Ešbili u svojoj knjizi “Namaz” (Njegov govor prenosi Ibn-Kajjim u svojoj knjizi “Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”, 67. str.): “Skupina ashaba i onih koji su došli nakon njih su smatrali nevjernikom onoga ko ostavi namaz namjerno tako da istekne njegovo vrijeme. Od njih su: “Omer ibnul-Hattab, Muaz b. Džebel, Abdullah b. Mes'ud, Ibn-Abbas, Džabir i Ebu-Derdaa. To se prenosi i od Alije, a oni su ashabi”.

IZVOR: KNJIGA ''GOVOR UČENJAKA O UVRŠTAVANJU DJELA TJELESNIH ORGANA I UDOVA U POJAM IMANA'' (Dr.Isam b. Abdullah es-Senani, recenzija Salih ibn Fevzan el-Fevzan) ; uvod preuzet sa www.stazomislama.com



Tekst na istu temu (Da li se 4 imama smatraju većinom učenjaka i propis ostavljača namaza): https://trebasilma.blogspot.com/2018/02/da-li-se-4-imama-smatraju-vecinom.html

Propis ogrlica od ćilibra

Propis ogrlica od ćilibra (baltičke smole, jantara, ambera)

''Za roditelje koji traže način da umanje dječiju bol na ''prirodan'' način ćilibarske ogrlice nude obećanje koje se lahko prodaje. Zavežite oko vrata vašeg djeteta i supstanca Jantarna kiselina (butandionska kiselina) koja ublažava bol će iscuriti iz kamenčića pod kožu i zatim u krv i time će olakšati bolove, barem tako kažu reklame.

Međutim ne postoji nikakav naučni dokaz koji ukazuje da nošenje ogrlica od baltičke smole olakšava ikakvu bol. Među ostalim kaže i dr. Howard Jeffries čak naprotiv stručnjaci iz tog polja kažu da je to fizički nemoguće. I američka uprava za hranu i lijekove nije odobrila nikakve proizvode u obliku nakita i upozorilo je protiv njihovog korištenja.

''Međutim na drugu stranu imamo veoma ozbiljne izvještaje koji navode smrt i gušenja prilikom korištenja ovih proizvoda.'' Spominje dr. Scott Gottlieb (bivši) zvaničnik uprave za hranu i medicinu SAD-a.

Djeca mogu prestati disati ako se ogrlica zakači previše usko uz vrat ili ako se zakači za neki predmet poput kolijevke ili čak staviti kamenčiće u usta i time doći u opasnost od gušenja.

I tu postoji očit i velik rizik. Dodaje dr. Gottlieb.

Kako bi trebale da rade?
Kada se nose uz kožu oko vrata ili ruke ćilibarski kamenčići navodno postaju topliji i onda puštaju jantarsku kiselinu koja bi onda trebala da kroz kožu ulazi u krvotok i time smanjuje bol.

Aaron Celestian doktor nauka i kustos mineralnih nauka pri narodnom muzeju u Los Angeles-u kaže da zaista zaista u ćilibarskim ogrlicama ima jantarske kiseline ali da nema načina da ona bude apsorbirana u kožu. ''Sa hemijske perspektive mora postojati način da se jantarska kiselina oslobodi iz ćilibra a to se dešava samo pod visokim temperaturama.'' Kaže Celestian.

A pod visokim temperaturama misli se na preko 200 stepeni celzijusa.

''Apsurdno je uopšte razmišljati o tome ali da ljudska koža bi trebala imati smrtonosnu temperaturu prije nego li ćilibar otpusti išta od jantarske kiseline. A čak i tad samo bi djelić ćilibra došao u kontakt sa kožom u obliku jantarske kiseline.''

Tako da čak i kada bi temperatura vašeg djeteta nekako dosegla 400 stepeni farenhaita ili preko 200 stepeni celzijusa količina jantarske kiseline bi bila toliko neznatna da bi imala ikakav efekat.

Neki prodavači ćilibarskih ogrlica dodaju da one smanjuju upale i lučenje pljuvačke kod djeteta međutim i za to svakako ne postoji nikakav dokaz.

Nakon smrti jednog djeteta u 2018. godini uprava za hranu i lijekove SAD su izdale upozorenje za korištenje ovih proizvoda međutim s druge strane istraživanja u Kanadi pokazuju da niti jedan od ovih proizvoda ne dolazi sa upozorenjem na moguće gušenje.''

Izvor: https://parenting.nytimes.com/childrens-health/amber-teething-necklaces?fbclid=IwAR0PqE4i1u1NcaVX1nxwA6iPW7X-2v8qIkboSCNuMdR2QJCvIfh7yj2XoHE

Šejh ibn Usejmin rahimehullah spominje načine liječenja u Medžmu fetava-ve-resail-ul-usejmin (17/70.)

Allah Uzvišeni je dao lijek u dvije kategorije:

1. Lijek (sebeb za izliječenje) koji je propisan u islamu poput Kur'ana i dove. Kao što je Allahov Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem rekao za suru El-Fatiha: ''Kako si znao da je ona rukija.'' Takođe Allahov Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem je znao činiti rukiju učeći dovu tražeći od Allaha da sebebom njegove dove izliječi nekoga.

2. Fizički način poput običnih lijekova koji su poznati u šerijatu poput meda. ili kroz iskustvo i testiranje popu nekih lijekova i sredstava (čajeva, doktorskih lijekova i alternativnih lijekova). Za ovu kategoriju efekat mora biti direktan a ne zamišljeni. Ukoliko se dokaže da nešto ima direktan efekat onda ga je dozvoljeno koristiti pri bolesti i za liječenje će doći Allahovom dozvolom. Međutim ako je nešto zamišljeno i nešto što bolesnik mora zamisliti kako bi mu donijelo psihičko olakšanje onda nije dozvoljeno i to ne dokazuje da je to lijek. Radi toga je i zabranjeno da ljudi nose halke, narukvice, končiće i slično čime navodno otjeruju bolesti. Za to nema dokaza u šerijatu niti je dokazano kroz praksu i testiranje. Tako da ako nema šerijatskog niti naučnog dokaza da je nešto lijek onda to nije ni dozvoljeno uzeti kao lijek jer onda se time čini širk Allahu jer On je jedini koji daje da je nešto uzrok da nešto liječi.''


Šejh ibn Usejmin rahimehullah takođe kaže:
Što se tiče nošenja halki, ogrlica i sličnog. Ako onaj koji je nosi misli da ono daje nešto samo od sebe neovisno od Allaha onda je on mušrik u smislu velikog širka što je nasuprot tevhida rububijeta jer time vjeruje da ima još gospodara mimo Allaha.

Ako misli da je sredstvo ali da ne liječi samo od sebe onda je to mali širk jer ako neko vjeruje da nešto liječi kada to ne liječi onda je pripisao nešto Allahu jer smatra da je to način a Allah ga nije učiio takvim.
Kraj citata iz: Medžmu'u fetava ve resail-ul-usejmin 9/155

Abdullah b. Ukejm prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:

“Ko na sebe okači nešto, biće tome i prepušten” 

(Et-Tirmizi (2072), Ahmed, 4/311, i El-Hakim, 4/216.)

Izvor: https://islamqa.info/en/answers/192206/ruling-on-dealing-in-so-called-healing-crystals?fbclid=IwAR3cs1BDqAr_UhneEq7Z5YRXqoMl87PGZLxjDv22GRJtLMjibYIMBgiEVPw