Vjernik se ne boji nikoga osim Allaha

"Bitka se prvo dobija u srcu pa tek onda na bojištu..."

إِنَّمَا ذَٰلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءَهُ فَلَا تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ

„To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“ (Ali imran,175)

Ibn Tejmijje je u komentaru ovog ajeta (Medžmu al- Fetava;1/77-78) rekao:


„Dakle, ovaj ajet dokazuje da šejtan čini svoje pristalice izvorom straha, i čini da se ljudi boje njih.Ovaj ajet pokazuje da nije dozvoljeno vjerniku da se boji šejtanovih pristalica i saveznika i da se ne treba bojati ljudi jer je rečeno: „Zato se ne bojte ljudi, već se bojte Mene...“(al-Ma'ide, 44) Dakle naređeno nam je da se bojimo Allaha a zabranjeno nam je da se bojimo šejtanovih saveznika.Allah je rekao: „da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim nasilnika između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! (al-Beqara, 150) Tako nam je on zabranio da se bojimo nasilnika i naredio nam da se bojimo Njega.


On je takođe rekao: „za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali“(Al-Ahzab, 39) i rekao je: „i samo se Mene bojte!" (An-Nahl, 51)


Neki ljudi kažu: „Gospodaru moj, bojim se tebe i onih koji se tebe ne boje“. Ovo su besmislene riječi i nije ih dozvoljeno izgovoriti.Naprotiv, čovjek se treba samo Allaha bojati a ne drugih ljudi, jer ko god se ne boji Allaha je nizak da bi se njega bojalo, i on je nasilnik i od saveznika šejtana. Dakle, Allah nam je zabranio da se bojimo takve osobe.Ukoliko se kaže „ta osoba me može povrijediti“ odgovor bi bio da te on može povrijediti samo zato što ga je Allah pustio na tebe, i ukoliko Allah želi odagnati njegovo zlo od tebe On to lahko može uraditi.Sve stvari su u Allahovim rukama i on pušta jedne ljude na nekoga zbog njegovih grijeha a ukoliko se ti bojiš Allaha, ispunjavaš svoje obaveze prema Njemu i oslanjaš se na Njega, On će te zaštititi od svakog zla koje postoji i neće dozvoliti da te iko nadvlada jer je On rekao: „onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta“ (At-Talak, 3) Činjenica da je nekome data vlast nad tobom je samo posljedica tvojih grijeha i strah od te osobe. Stoga ako se bojiš Allaha, pokaješ od svojih grijeha i tražiš Njegov oprost, niko te ne može nadvladati jer je Allah rekao: i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.“ (Al-Anfal, 33)




U „Ighasat al-Lahfan“ (1/94) Ibn Kajjim kaže:


„Od spletki Allahovog neprijatelja (t.j. šejtana) je da čini da se vjernici boje od njegovih vojnika i saveznika tako da se ne bore protiv njih, ne naređuju dobro i ne zabranjuju zlo.Ovo je od najveće njegove spletke za vjernike pa nas je Allah obavijestio svojim riječima: „To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“


Katada je objasnio ovaj ajet riječima: „On ih čini velikim i moćnim u njegovom srcu.Iz tog razloga Allah kaže:“ i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“ Tako da što jača tvoja vjera postaje to je manji strah u tvom srcu od šejtanovih saveznika, a što je slabija tvoja vjera to će veći strah biti od njih u tvom srcu.“


U pogledu ovog ajeta, Sejjid Kutb je rekao u „Fi zilal al-Qur'an“ (1/521):


„Doista, to je šejtan koji pokušava svoje saveznike da učini izvorom straha i terora, i oblači ih sa izgledom snage i straha.Kao posljedica toga, vjernik treba biti svjestan šejtanove spletke i spriječiti njegove namjere.Ne trebaju se bojati ovih njegovih saveznika.Tačnije, trebaju se bojati samo Allaha jer je samo On Moćan,Silan i onaj koga se treba bojati: „To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“


Doista, šejtan je taj koji uvećava i napuše reputaciju svojih saveznika i obuče ih u iluziju moći i snage, i usadi u naša srca ideju da oni mogu da urade ovo i ono, i da oni mogu donijeti korist i štetu.On sve to čini iz vlastitih interesa kako bi ih iskoristio da raširi zlo i nered na Zemlji, kao i da učini da se ljudi poginju pred njima i predaju svoja srca njima tako da se niko ne usudi da kaže riječ protivljenja njima u lice i da niko čak ni ne pomisli da ih kritikuje ili ih spriječi od zla i nereda koji čine.


Šejtan ima interesa da zabluda i zlo budu rašireni a da on izgleda jak, sposoban, moćan, agresivan, i tiranski nasilan tako da nema nikakve opozicije pred sobom, niko ga ne suzbija, i niko ga ne nadvladava.Šejtan ima koristi u održavanju stvari na takav način.Tako pod kišobranom straha, terora i agresije, njegovi saveznici sprovode na Zemlji ono što donosi užitak njegovim očima! Oni čine da dobro izgleda kao zlo a da zlo izgleda kao dobro.Oni šire nered, zabludu i obmanu, prigušuju glas istine, upute i pravde.Oni postavljaju sebe kao bogove na Zemlji kako bi podržali zlo i ubili dobro bez da se iko usudi da im se suprotstavi ili ustane protiv njih, ili ih protjera sa njihove pozicije moći – zapravo, bez iko da uperi prst ka zabludi koju su oni uljepšali ili da uljepša istinu koju su oni obojili ružnom.


I šejtan je obmanjujući spletkaroš koji se krije iza svojih saveznika i širi strah među njima u srca onih koji nisu uspjeli da se zaštite od njegovih došaptavanja.Ovdje ga Allah razotkriva i ogoljeva od njegovih spletki, i čini njegovu stvarnost jasnom i čistom vjernicima – stvarnost njegovih spletki i došaptavanja – kako bi bili svjesni njih. Tako se oni ne boje šejtanovih saveznika, jer su oni preslabi da bi ih se bojao vjernik koji se oslanja na svog Gospodara i Njegovu Moć.


Doista, jedina moć koje se treba bojati je moć koja ima sposobnost da donosi korist i štetu.To je Allahova moć i to je moć koje se vjernici u Allaha boje.Kada se samo nje boje- najveće od svih moći- nikakva sila na Zemlji im se ne može suprotstaviti niti moć šejtana niti moć šejtanovih saveznika...


„To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“

Izvor: http://tewhid.blogspot.ba/2013/05/vjernik-se-ne-boji-nikoga-osim-allaha.html

Upitan je Šejh Sulejman El `Ulwan o učenjacima za koje nam savjetuje da se vraćamo na njih po pitanju fetwi. Pa je odgovorio:

1) Abdurrahman El-Berrak.
2) Abdullah Es-Saad.
3) Abdul`aziz Er-Radžihi.

Da li je Džehennem vječan?

Pitanje:
Da li je istina da je Šejh Ibn Tejjmije rahimehullah bio mišljenja da Džehennem nije vječan? Ako je istina, koje dokaze koristi za to mišljenje jer postoje mnogi ajeti koji su u kontradiktornosti s tim mišljenjem?

Odgovor: Sve zahvale pripadaju Allahu, Svijedočim da nema božanstva dostojnog obožavanja mimo Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.

 Prvo, Nije istina da je šejh Ibn Tejmije rahimehullah ikada rekao da Džehennem nije vječan, niti se ovaj stav može naći u njgovim najčešće printanim i korištenim knjigama. Ono što se ustvari desilo je da je njegov učenik Ibn Kajjim rahimehullah prenijeo od ispravnih predhodnika dva mišljenja na ovu temu i uz to prenjeo bitnije citate ashaba na istu temu. Međutim Ibn Tejmijje u svojoj knjizi potvrđuje vječnost Džehennema i Dženneta i takođe prenosi koncenzus učenjaka i imama na ovu temu.

Dr. Ali ibn Ali Džabir rahimehullah je preuzeo na sebe odgovornost da razjasni mišljenje Ibn Tejimijje i njegovog učenika Ibn Kajjima rahimehumullah na ovu temu. Neke od stvari koje je spomenuo u svom radu su slijedeće:

1.       Ibn Tejmijje je bio upitan o vjerodostojnosti  hadisa koji se prenosi od Enesa R.a od Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem o sedam stvari koje  neće umrijeti niti nestati, a tih sedam stvari su:
Džehennem i njegovi stanovnici, Levhil-mahfuz, pero, Kursi i Arš. Odgovor na ovo je bio da se ovaj govor ne prepisuje Allahovom Poslaniku [sa /] nego da je to govor učenjaka. Na ovo je dodao da postoji koncenzus među ispravnim predhodnicima, imamima i slijedbenicima Ehlu Sunnet vel Džemata  da neka stvorenja nikada neće prestati da postoje a među njima su: Džehennem, Džennet i Arš. Samo je grupa novotara poput ElDžehma ibn Safvana i onih koji se slažu s njim iz reda Mu’atezila i njima sličnim tvrdila da će sva stvorenja na kraju prestati da postoje. Ovo je laž i u kontradikciji je sa Kur’anom, Sunnetom i koncenzusom učenjaka.

2.       Imam Ibn Tejmijje je citirao riječi Imama Ebu-El-Hasana El-Ešarija kada je negirao stavove El-Džehma ibn Safvana. El-Ešari je spomenuo da učenjaci imaju dva mišljenja o tome da li će Allahova stvorenja nestati. Safvan je tvrdio da će Allahovo znanje, moć i djela Uzvišenog Allahanestati. Takođe je vjerovao da će Džennet i Džehennem nestati zajedno sa svojim stanovnicima sve dok niko ne ostane sem Allaha onako kako je bilo prije nego je išta bilo stvoreno. Naravno, svi islamski učenjaci su rekli da nema kraja Džehennemu i Džennetu kao i njihovim stanovnicima. Takođe da Allahovo znanje i moć nikada neće nestati/prestati.

3.       Ibn Tejmije je bio svijestan i priznao je koncenzus na ovu temu koju prenosi ibn Hazm rahimehullah. Ibn Hazm spominje da je Džehennem stvarno mjesto vječne patnje, da neće nestati i da će njegovi stanovnici u njemu vječno ostati. Ibn Tejmijje se protivio niti komentarisao na ovo iako je kritikovao razna druga mišljenja ibn  Hazma.

4.       Kada je spomenuo mišljenje da su neka stvorenja vječna. Ibn Tejmijje je spomenuo da da u to ne vjeruju samo novotari koji vjeruju da Džehennem i Džennet imaju kraj poput El-Džehma ibn Safvana ili oni koji ne vjeruju da je kretanje Džehenemlija u Džehenemu vječno poput Ebu-l-Hudajla.

5.       Ibn Tejmije prenosi da je većina sunijskih učenjaka mišljenja da je Džennet vječan i da su događaji koji se dešavaju u njemu takođe vječni i stalno se obnavljaju. El-Džehm ibn Safvan je bio mišljenja da je Džehennem prolazan a Hudajl El-Allaaf da su kretanja unutar Džehennema prolazna i da će ostati u stanju vječnog mirovanja. Ova mišljenja su bazirana na odbijanju činjenice da neko od stvorenja može posjedovati osobinu vječnosti.  Ibn Kajjim rahimehullah spominje da je Ibn Tejmijje napisao i knjigu na ovu temu ali koja na žalost nikada nije pronađena. El-Hafiz abdul-Haadi rahimehullah spominje djela ibn –Tejmijje i navodi kako je on (ibn Tejmijje) preuzeo ulogu borbe protiv onih koji su mišljenja da je Džehennem i Džennet prolazan.

Izvor: http://www.islamweb.net/emainpage/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=7485

 Dodatno:

Što se tiče ajeta:
I nesretni će u Džehennem, u njemu će teško izdisati i udisati; dok je nebesa i Zemlje, u njemu će ostati – osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. Gospodar tvoj, zaista, radi ono što želi. (10:106/107)
El-Kurtubi spominje u svom tefsiru govor 11 učenjaka koji spominju da će džehenemlije vječno ostati u vatri. U jednom od ovih mišljenja se navodi da je ovo izuzetak samo sa vjernicima koji su bili griješnici koji će naposlijetku izaći iz Džehennema. Bazirano na ovome, fraza: ‘’ I nesretni će u Džehennem’’ se odnosi i na grešnike i na kafire. Što se tiče drugog djela kada se spominje ‘’halidiina’’(ovdje prevedeno samo kao ‘’u njemu će ostati’’) u sahih hadisu se spominje da je Enes ibn Malik rekao: Rekao je Allahov Poslanik SallallahuA lejhi ve Sellem: ‘’Neki ljudi će ući u vatru, potom će postati poput pepela zatim će biti izvađeni i primljeni u Džennet, i biće rečeno ovo su Džehenimjjuni(dirnuti džehennemom- ili kao mjesto porijekla ‘’Albanijj’’ albanac džehenemijj- iz džehennema, Allah najbolje zna)’’ Prenosi Buhari 6896

Allahov Poslanik je rekao: ‘’ Smrt će biti dovedena na Sudnjem danu kao crno-bjeli ovan, biti će postavljena između Džehennema i Dženneta, pa će biti rečeno: O stanovnici Dženneta znate li ko je ovo; pa će odgovoriti : znamo, to je smrt. Pa će biti upitani stanovnici Džehennema: o stanovnici Džehennema znate li ko je ovo, pa će odgovoriti: znamo to je smrt. Onda će biti izdana naredba i biti će zaklana. Zatim će biti rečeno: O stanovnici Dženneta, on(Džennet) je vječan i nema smrti. O stanovnici Džehennema, on (Džehennem) je vječan i nema smrti. Onda je Allahov Poslanik proučio ajet:

I opomeni ih na Dan tuge kada će biti s polaganjem računa završeno, a oni su ravnodušni bili i nisu vjerovali. (prevod značenja 19:39)

(Muslim, 5087, prenosi se od El-Hudrija)

Ibn Hazm u Meraatib El-Idžma kaže:  Džehennem je stvaran, to je mjesto mučenja koje nikada neće prestati, stanovnici Džehennema nikada neće nestati i tu će ostati vječno bez kraja’’.

Et-Tahavi u svojoj akidi spominje: ‘’Džennet i Džehennem su dva stvorenja koja nikada neće nestati niti će njihovom postojanju doći kraj.’’

Zaželjeće oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje neće izlaska biti, za njih će biti patnja neprestana. (prevod značenja El-Maide 37.)

DA LI ĆE OSOBA KOJA NE KLANJA A SMATRA SEBE MUSLIMANOM UĆI U DŽENNET?

PITANJE:


Esselamu alejkum brate, imam jedno pitanje ako bi bio voljan da mi odgovoris, da li osoba koja nikad nije u životu obavljala namaz a smatrala sebe muslimanom ima ikakvu šansu da nekad uđe u Džennet i da li se smije takvoj osobi obaviti Dženaza i doviti za nju? Da te Allah nagradi i pomogne amin.

ODGOVOR:

Hvala Allahu, azze ve dželle, koji je kazao: “One koji su vjerovali i dobra djela činili, Gospodar njihov će u Džennet Svoj uvesti. To će biti uspjeh očiti.” (Prijevod značenja sura Al-Džasija, ajet broj 30).

Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od koga se prenosi da je rekao: “Rekli smo, O Allahov Poslaniče! Pričaj nam nešto o Džennetu i njegovoj konstrukciji, a on je rekao: “Njegovi zidovi su od zlata i srebra, a sastav građe od miska, kamenje je od bisera, dragog kamenja. Zemlja je mirisna. Ko u njega uđe osjetiće svu ljepotu i neće osjećati tugu. Trajno će živjeti i neće umirati. Njegova odjeća se neće mijenjati niti će njegova mladost prolaziti.” (Hadis bilježe Ahmed i Tirmizi).

Neka je mir i spas na porodicu Allaova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ashabe, tabine i sve one koji ih slijede do Sudnjeg dana.

Allah je iz svoje pravednosti zapisao da u Džennet neće ući osoba koja nije bila mu’min (vjernik), kao što nas je o tome obavjestio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim predajama koje su na najvećem stepenu tačnosti i ispravnosti.

Također, svaka ona osoba koja sruši (poruši) Islam nekim od djela koja su od stvari koje čovjeka izvode iz islama (ar. Navakidul Islam) ima isti status tj. njemu biva Džennet zabranjen (ar. Haram), a od najočitih primjera za navedeno jeste OSTAVLJANJE NAMAZA – i svaki onaj koji ostavi namaz namjerno i svjesno njemu je Allah zabranio (oharamio) Džennet i on je KAFIR (nevjernik) shodno konsenzusu (ar. Idžma’u) ashaba Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

No, kada je u pitanju citirani dio hadisa, on je ustvari dio jako dugo (velikog) hadisa koji govori o Šefatu (zauzimanju) Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.

„Ljudi su u vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: O Allahov Poslaniče da li ćemo vidjeti našeg Gospodara na Sudnjem danu?

Pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Da“.

A potom još dodao: „Da li ima prepreke (vi se oko toga ne razilazite niti u to sumnjate) da vidite Sunce u vedrom danu bez oblaka kada je jasna njegova svjetlost, ili da li ima prepreke da vidite mjesec u noći Bedra (punog mjeseca) kada je noć vedra bez oblaka?

Pa su kazali: Ne, o Allahov Poslaniče!

Pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Također, na Sudnjem danu neće biti prepreke da vidite Allaha Uzvišenoga kao što nije bilo prepreke da vidite ovo dvoje.

Kada nastupi Sudnji dan, oglasit će se glasnik (muezin) i reći će da slijedi svaki Ummet (skupina) ono što je na dunjaluku obožavala, i neće ostati niko ko je obožavao nešto mimo Allaha od kipova, statua a da neće pasti u vatru, tako da će ostati oni koji su obožavali Allaha od dobrih, loši, grešnika i skupina Ehlu Kitabija (sljedbenika knjige).

Potom će se pozvati Jevreji i upitat će se, šta ste vi obožavali?

Pa će reći: Mi smo obožavali Uzejra Ibn-u-Allaha (Uzejra sina Allahova)!

Pa će im se reći: Lažete, nije Allaha uzeo sebi drugu (ženu) niti dijete!

Pa će im se reći, a šta želite? Pa će reći: Ožednjeli smo o Gospodaru naš pa nas napoji!

Pa će im se pokazati prema vatri i reći zar ne želite, pa će biti strovaljeni u vatru koja će im se činiti kao da je fatamorgana (iluzija) pa će gušiti jedni druge i tako padati u vatru!

Potom će biti pozvani Kršćani pa će ih upitati, šta ste vi obožavali?

Pa će reći: Obožavali smo Mesiha Ibn-u-Allaha (Mesiha sina Allahova)!

Pa će im se reći: Lažete, nije Allaha uzeo sebi drugu (suprugu) niti dijete!

Pa će im se reći, a šta želite? Pa će reći: Ožednjeli smo o Gospodaru naš pa nas napoji!

Pa će im se pokazati prema vatri i reći zar ne želite, pa će biti strovaljeni u vatru koja će im se činiti kao da je fatamorgana (iluzija) pa će gušiti jedni druge i tako padati u vatru, tako da neće ostati niko osim onoga ko je obožavao Allaha od dobrih i loši, od vjernika i grešnika i njima će doći Allaha u liku (koji je najmanji vid Njegova lika od onoga što će nakon toga uslijediti) kojeg će vjernici vidjeti.

Pa će im Allah, azze ve dželle, reći: Šta vi čekate, svaki Ummet je otišao za onim što je obožavao!

Pa će reći: Čekamo našeg Gospodara, i mi smo se od ljudi na dunjaluku razlikovali (od onih koji su obožavali nešto mimo Allaha) i nismo sa njima drugovali!

Pa će reći: Ja sam vaš Gospodar!

Pa će reći, Allahu se utječemo od tebe, mi Njemu druga ne pripisujemo, dva ili tri puta!

Tako da će neki htjeti da se okrenu od Njega, pa će reći: Da li vi imate između Njega (vašeg Gospodara) i vas neki ajet (oznaku) kako biste Ga prepoznali?

Pa će reći: Da!

Pa će Allah, azze ve dželle, da otkrije svoju potkoljenicu tako da neće niko ostati da stoji od njih a da neće njima Allah narediti da mu na sedždu padnu, a neće moći da učine sedždu niko od njih ko je to činio na dunjaluku pretvarajući se (iz Rijaluka tj. Ko je bio Munafik), a da mu Allah neće njegova leđa učiniti nepokretnim, pa svaki puta kada pokuša da učini sedždu past će nepokretan. Potom će da dignu svoje glave i vidjet će da se On, azze ve dželle, vratio u lik koji su vidjeli prvi puta pa će im reći: Ja sam vaš Gospodar!

Pa će reći: Ti si naš Gospodar!!!

يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ وَيُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ فَلَا يَسْتَطِيعُونَ [٦٨:٤٢] خَاشِعَةً أَبْصَارُهُمْ تَرْهَقُهُمْ ذِلَّةٌ ۖ وَقَدْ كَانُوا يُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ وَهُمْ سَالِمُونَ [٦٨:٤٣]

“Na Dan kad se otkrije potkoljenica, i pozovu na sedžde – pa ne mognu, Oboreni biće pogledi njihovi, prekriće ih poniženje; a doista su oni bili pozivani na sedžde i bili su oni zdravi.” (Prijevod značenja sura Al-Qalem, ajet broj 41-42).

Pa će se postaviti most preko Džehennema i otpočet će zauzimanje (Šefat) i povikat će: O Allahu spasi, spasi!

Pa je bilo rečeno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: O Allahov Poslaniče, a šta je taj most?

Pa je rekao: To je mjesto odricanja od svih, u njemu ima tanka linija ispod koje se nalazi dolina koja se zove Es-Sa’dan pa će vjernik da pređe preko nje poput treptaja oka, poput munje, poput vjetra… tako da će biti vjernici spašeni od vatre, i tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša nema niko od vas da će biti u većoj želji i dozivanju Allaha iznoseći istinu za svoju braću koja su u vatri govoreći: Gospodaru naš oni su sa nama postili, klanjali i Hadždž obavljali!

Pa će im se reći: Izvedite iz vatre koga prepoznajete, pa će njihova lica biti zabranjena vatri, pa će biti izbavljeni mnoga Allahova stvorenja koje je već vatra bila dostigla do polovine potkoljenica, do članaka, te potom će reći Gospodaru nije ostao niko od onih za koje si nam naredio da ih izbavimo.

Pa će im reći vratite se i izbavite svakog onoga ko bude pri sebi imao koliko dinar dobra – pa će ih izbaviti!

Pa će tako da mnoga stvorenja izbave i potom će reći Gospodaru nije niko ostao od onih koje si nam naredio da ih izbavimo.

Pa će im reći vratite se pa kod koga nađete pri njemu koliko je pola dinara dobra izvedite ga – pa će ih izbaviti.

Izbaviti će mnoga stvorenja tako da neće niko ostati od njih.

Pa će Allah reći vratite se i izbavite svakog onoga ko bude imao pri sebi koliko trun dobra – pa će ih izbaviti. Pa će ih izvesti i reći Gospodaru ne vidimo više niti trun dobra!“

Abdullah Ibn Seid El-Hudrijj, radijjallahu anhu, imao je običaj da govori, ako mi ne vjerujete onda učite ako želite ovaj ajet: „Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti. Dobra djela On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati.“ (Prijevod značenja sura An-Nisa, ajet broj 40).

„Pa će reći Allah Uzvišeni: Zauzimali su se meleki, poslanici, vjernici i niko nije ostao osim Najmilostiviji od Milostivih, pa će da zahvati svojom šakom i izvede iz vatre ljude koji nikada nisu uradili nikakvo dobro a bili su se preplavljeni lavom (vatrom) pa će ih baciti u rijeku koja se zove „rijeka života“ pa će da izađu (niknu) poput sjemena koje izlazi iz natopljene zemlje, a zar ne vidite da to bude na kamenu ili na drvetu i nakon toga pomoću sunca ono požuti ili pozeleni… potom su rekli o Allahov Poslaniče: „Ti kao da si to vidio u dolini ispred sebe, te je dodao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Te će da potom izlaze poput bisera i oko vratova će da imaju ogrlice i po njima će ih da prepoznaju stanovnici Dženneta da su to oni koje je Allah izbavio od vatre i u Džennet ih uveo bez da su uradili djelo ili neko dobro, te će im reći: Uđite i sve što vidite vama pripada!

Pa će reći Gospodaru naš, dao si nam ono što nisi dao nikome od svjetova, pa će im reći: Imam ja za vas nešto bolje od ovoga!

Pa će reći Gospodaru, a šta je bolje od ovoga?

Pa će reći: Moje zadovoljstvo i neću se nikada više rasrditi nakon ovoga! (Hadis je Muttefekun alejhi).

Ono što je bitno i što se razumijem iz ovoga jako dugog hadisa jeste da nakon što Allah džennetlije nastani u Džennetu, a stanovnike džehennema u Džehennemu, Allah će da se smiluje i pomiluje neka od svojih stvorenja, te će biti onih ljudi kojima Allah nije zapisao (u Levhi Mahfuzu) da vječno borave u vatri, i oni će da izađu iz vatre nakon što Allah naredi melekima, poslanicima, šehidima i iskrenima da izvedu te ljude iz vatre.

Također, u istom ovom hadisu se navodi (u nekim predajama hadisa) da je znak tih ljudi koji će biti izvedeni iz Džehennema trag Sedžde (padanja na Sedždu) na njihovim licima i čelu.

Dakle, kako bi znali meleki, poslanici, iskreni i šehidi koga treba izvesti iz vatre od toliko stvorenja koja je Allah nastanio u vatri?

Njihov znak će biti trag (tragovi) sedžde na njihovim licima i čelima, a na ovo upućuje i hadis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kome je došlo: “Vatra će da proguta (izgori) sve na tijelu sina Ademova osim tragova Sedžde.”

Dakle, iz ovoga razumijemo da ostavljač namaza (ar. Tariku Es-Sala) nije od onih ljudi koji će biti izvedeni iz vatre (jer nema znaka po kome bi se prepoznao), te također on ne potpada pod riječi i značenje citiranog dijela hadisa: “Allah će iz Džehennema izvesti ljude koji nisu uradili niti jedno dobro djelo…”

Također, iz riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah će iz Džehennema izvesti ljude koji nisu uradili niti jedno dobro djelo…”, ne znači da nisu bili od klanjača jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Da li znate ko je muflis (bankrot, koji je ostao bez ičega)?” Rekoše: “Kod nas se muflisom smatra onaj koji nema ni novaca ni robe.” Na to Poslanik reče: “Zaista je muflis onaj koji na Sudnji danu dođe sa namazom i postom i zekatom, a opsovao je ovoga, potvorio onoga, u imetku zakinuo ovog, prolio krv onoga i udario ovoga. Pa će se svakom od njih dati dio njegovih dobrih djela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego što se svima oduži, onda će se uzeti od njihovih loših djela i prebaciti na njega, pa će se onda, zajedno s njima, strovaliti u Vatru.” (Hadis bilježi imam Muslim).

Dakle, za ovakog čovjeka se kaže da nije uradio nikakvo dobro djelo, i ako je bio od klanjača, postača onih koji daju Zekat, no nakon što je izmirio prava drugih kod sebe nije ništa od hajra (dobra) ostalo te je stoga imao pri sebi samo loša djela.

Isto tako pod značenje riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah će iz Džehennema izvesti ljude koji nisu uradili niti jedno dobro djelo…”, ulazi i hadis o čovjeku koji je ubio devedeset i devet ljudi, odnosno: Ebu Seid El-Hudri, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reko: ˝Davno prije vas bio je jedan čovijek koji je ubio 99 osoba, pa je upitan za najučenijeg čovijeka na svijetu, te su ga upitali na jednog rahiba (isposnika). On ode do spomenutog rahiba i kaže mu da je ubio 99 osoba, pa ga onda upita, da li za njega ima oprosta kod Allaha, subhanehu ve te`ala? Na to mu rahib reče da za njega nema oprosta. Čovijek se na to podiže i ubi i rahiba kojim je napunio stotinu ubijenih…..˝

Zatim je ponovo upitao za najučenijeg čovijeka na svijetu, pa ga uputiše na jednog učenjaka kome je on otišao i ispričao da je ubio sto osoba, a zatim ga je upitao da li za njega takvog ima tevbe?

Učenjak mu na to reče: “Svakako, ko te sprečava da učiniš tevbu?! Idi u tu i tu zemlju, u njoj stanuju ljudi koji iskreno Allahu robuju, pa im se i ti pridruži u njihovom robovanju i nipošto se ne vraćaj u svoju sredinu, jer je ona pokvarena.”

Čovijek se uputi ka toj zemlji, ali ga negdje na pola puta zadesi smrt. Oko njega nastade spor između meleka milosti i meleka mučitelja.

Meleki milosti rekoše: “On je došao kao pokajnik od grijeha i srcem svojim okrenut prema Allahu.”

Meleki mučitelja (azaba) rekoše: “On nikada nije učinio nijedno dobro dijelo.”

Tada melekima stiže jedan drugi melek u ljudsokm liku koga uzeše za sudiju koji će im presuditi.

Melek sudija im reče: “Izmjerite rastojanje između jednog i drugog mjesta pa kojem od njih bude bliži njemu i pripada.”

Meleki izmjeriše rastojanje i ustanoviše da je bliži zemlji kojoj je bio krenuo, te ga uzeše meleki rahmeta.” (Hadis je Muteffekun alejhi).

I zar meleki mučitelja nisu kazali: “On nikada nije učinio nijedno dobro dijelo.”?

Zar se nije pokajao?

Zar Tewba (pokajanje) nije djelo, odnosno od djela čovjeka?

Svakako, Tewba je od ponajvećih djela no i pored toga za čovjeka iz prethodna hadisa se kazalo da nije uradio nikakvo dobro djelo.

I mnogi drugi primjeri u kojima se navode slični primjeri i osobe za koje se kaže da nisu nikada uradili nikakvo dobro djelo.

Dakle, ne spominje se u Šerijatu primjer osoba da se kaže za njih da nisu uradili nikakvo dobro djelo od namaza, posta, zekata, sadake… ili nekog drugog dobrog djela, osim jednog primjera u kome je došlo da će takvi ljudi izaći iz vatre a nisu pri sebi imali namaza a niti imana.

Huzejefe, radijjallahu anhu, prenosi od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kazao: „Habat će se islam (nestajati) kao što se haba (cijepa, nestaje) odjeća, tako da se neće znati šta je post, šta je namaz, šta su obredi, a niti šta je Sadaka (milostinja) i Allah će dati da u jednoj noći podigne se Kur’an, tako da na zemlji neće ostati niti jedan ajet.

I ostat će skupina ljudi, oronuli čovjek i starica koji će govoriti zatekli smo naše očeve na ovim riječima LA ILAHE ILLALLAH i mi ih isto govorimo…”

Pa je rečeno Huzejfi Ibn Jemanu: Šta im koristi izgovor riječi LA ILAHE ILLALLAH kada ne znaju za namaz, post, sadaku a niti za obrede?

Pa se Huzejfe, radijjallahu anhu, okrenuo od njega (od tabina koji ga je priupitao), pa je ovaj hadis ponovio tri puta, i svaki puta bi se okrenuo od njega, da bi nakon trećeg puta prišao ovom čovjeku i kazao mu: „To će ih spasiti od vatre, ponovivši ovo tri puta.“

Dakle, pred kraj dunjaluka doći će vrijeme u kome će Allah da podigne Kur’an i općenito znanje, i neće ostati u životu osim najgori ljudi od Allahovi stvorenja (i na njima će nastupiti Sudnji dan) koji neće znati ništa od vjere, a činit će velike i upropaštavajuće grijehe, tako da će se doći starcu koji će biti ponajboljih od njih i reći će mu se: Šta si zapamtio od vjere? Pa će kazati: Zatekli smo naše pretke kako govore ove riječi LA ILAHE ILLALLAH i mi ih govorimo – i ovakvi ljudi će biti spašeni od vatre samo izgovorom ovih riječi jer ništa drugo od vjere njima nije ni ostalo, odnosno ništa drugo nisu ni spoznali mimo ovih riječi.

No, na drugu stranu svaka ona osoba koja sazna za Islam i njegove propise da su obavezni (Farz) poput namaza, zekaza, hadždža, posta, ostavljanje i udaljavanje od zinaluka, alkohola, nemorala… a potom kaže: Ja svjedočim i izgovaram LA ILAHE ILLAHA… i na mene ne utječu ovi grijesi, odnosno ja ne moram da klanjam, postim, dajem zekat… kažemo: Naprotiv, na tebe se odnose sve ove naredbe i sve zabrane, a primjer ljudi koji smo naveli u hadisu od Huzejfe, radijjallahu anhu, je samo primjer koji se veže za takve ljude koji se pojave pred kraj svijeta a nemaju od vjere ništa drugo sačuvano do riječi LA ILAHE ILLAHA i oni će Allahovom voljom da budu sačuvani od vatre samo izgovorom ovih riječi, a ti i svaki onaj koji je saznao za propise Islama si obavezan da sve radiš od naredbi (onoliko koliko si u mogućnosti) i kloniš se svih zabrana shodno Šerijatskim propisima.

Ovdje treba napomenuti da se ljudi po pitanju Akide i Imana (vjerovanja) oslanjaju na činjenicu da je čovjek musliman samo ako kaže riječi Šehadeta i svjedoči riječi LA ILAHE ILLAHA – i ovo je mezheb (pravac) MURDŽIJA, dok je istina na drugoj strani, odnosno ispravan pravac (ubjeđenje) ono na čemu je bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijjallahu anhum, odnosno da je uz iman neophodno da čovjek pri sebi ima i djela, a ashabi Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, SLOŽNI SU DA JE OSTAVLJAČ NAMAZA KAFIR (NEVJERNIK).

Također, neophodno je da znamo, da je osnova u poglavlju o ulasku u Džennet i poglavlju o stalnom prebivalištu u Džehennemu – stvar koja je jasna, kratka, sadržana i obuhvaćena u jednom hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježi imam Muslim u svome Sahihu (135) od Džabira, radijjallahu anhu, u kome stoji da je kazao: “Jedne prilike došao je do Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek te ga upitao: O Allahov Poslaniče, koje su to dvije zagarantovane (obavezne) stvari?

Na to Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, reče: “Ko susretne (umre) Allaha ne čineći Mu Širk, ući će u Džennet, a ko Ga susretne čineći mu Širk, ući će u Vatru.”

Rekao je imam Nevevi, rahmetullahi alejhi: “Riječi: Koje su to dvije zagarantovne stvari tj. koja je to stvar koja obvezuje (garantuje) Džennet i koja je to stvar koja obvezuje (garantuje) Vatru.”

Dakle, ovaj hadis je pojasnio da stvar koja garantuje (obvezuje) Džennet jeste čovjekova smrt (susret sa Allahom) na Tewhidu, dok na drugu stranu stvar koja čovjeka baca vječno u Vatru jeste smrt na Širku (pripisujući i pridružujući ortaka Allahu, azze ve dželle).

Ovo je stvar po kojoj nema razilaska niti smije biti, a također ova plemenita vjera prepuna je dokaza koji su mutevatir da stvar biva kako je prethodno pojašnjenja, odnosno da čovjek ukoliko umre kao muwehid biva od dženetelija, dok svaki onaj ko umre na Širku (velikom Širku) biva od džehenhemlija koji će vječno boraviti u njemu.

Rekao je Allah, azze ve dželle: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog Allahu smatra ravnim čini izmišljajuću laž i grijeh veliki.” (Prijevod značenja sura An-Nisa, ajet broj 48).

Također, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je u hadisu o Šefatu (zauzimanju), stanje griješnika u Džehennemu i da iz vatre neće izaći osim onaj ko je umro na Tewhidu, koji je imao svjedočenje na jeziku i u svome srcu makar trun iman koji je popraćen djelima: “Iz vatre će izaći onaj ko kaže LA ILAHE ILLAHA a u srcu bude imao imana koliko je jedno zrno pšenice, potom će iz vatre izaći onaj ko kaže LA ILAHE ILLAHA a u srcu bude imao imana koliko je zrno ječma, a potom će iz vatre izaći onaj ko kaže LA ILAHE ILLAHA a u srcu bude imao imana koliko je jedna trunčica (najmanji vid imana). (Hadis bilježi imam Buhari 6861, i imam Muslim 285).

Te shodno ovome možemo da znamo stanja određenih ljudi koji su obuhvaćeni pitanjem:
Onaj ko zapadne u Širk El-Ekber (veliki Širk) sve jedno da li bio u osnovi mušrik poput Jevreja, Kršćana, Buda… ili pak bio musliman a potom se odmetnuo od vjere (učinio Riddet) upavši u veliki Širk – takvom ne koristi njegovo pripisivanje islamu i muslimanima, a niti mu koriste dobra djela koja je prethodno počinio kada upadne u veliki Širk i umre na tome ne učinivši Tewbu (pokajanje).

Rekao je Uzvišeni: “A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti.” “Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!” (Prijevod značenja sura Az-Zumer, ajet broj 65-66).
Ostavljač namaza u potpunosti koji ne klanja ništa od namaza, pa i onaj koji ostavlja većinu namaza je istog propisa kao i prethodni, odnosno da je on tim svojim činom pokvario sva svoja djela shodno riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista, između čovjeka, širka i kufra (nevjerstva) je ostavljanje namaza.” (Hadis bilježi imam Muslim (1/88), broj 82, Knjiga o imanu, poglavlje: Nazivanje kafirom onog ko ostavi namaz).







DA LI JE OSOBA KOJA KLANJA SAMO DŽUMU NAMAZ KAFIR?

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje kada je u pitanju broj (količina) namaza ukoliko ih čovjek ostavi on time ustvari biva Kafir (nevjernik), pa je većina islamski učenjaka kazala ukoliko osoba ostavi jedan ili pak dva obavezna (farz) namaza on time biva kafir (nevjernik) koji je napustio ovu plemenitu vjeru. Također, postoji drugi stav po dotičnom pitanju, odnosno druga skupina učenjaka smatra da čovjek ne biva kafirom osim ako ostavi sve namaze.

Prvi stav (osoba koja ostavi jedan ili dva farz namaza biva kafir) prenosi i bilježi Ishak Ibn Rahaveje od ashaba i tabina, radijjallahu anhum.

Rekao je imam Muhammed Ibn Nasr El-Mervezi, rahmetullahi alejhi: “Čuo sam Ishaka kako kaže: Vjerodostojne predaje od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju da je osoba koja ostavi namaz Kafir (nevjernik), a to je stav učenjaka do čijeg se mišljenja držalo još od vremena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg dana, odnosno osoba koja ostavi namaz bez opravdanog šerijatskog razloga tako da propisano vrijeme dotičnog namaza prođe time dotična osoba biva Kafir.

A pod riječima “tako da propisano vrijeme dotičnog namaza prođe” misli se da recimo odgodi Podne namaz do zalaska Sunca ili pak Akšam namaz do Pojave zore (izlaska Sunca). Ovo sve iz razloga zato što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namaz prilikom putovanja ili opravdanog šerijatskog razloga klanjao u drugom vremenu spojivši dva namaza (kao recimo što je činio na Arefatu i Muzdelifi), i učinivši vrijeme dva namaza ustvari jedno vrijeme i osobi je dat izbor da klanja namaz u jednom od dva vremena koja su ovom olakšicom ustvari postalo jedno vrijeme, kao što je primjer žene koja nakon što joj prođe hajz u vremen Ikindije namaza biva dužna da klanja i Podne namaza, ili pak ukoliko bi joj hajz prestao u noćnim satima biva dužna da klanja Akšam i Jaciju baš kao osoba koja ima olakšicu spajanja namaza tokom puta ili opravdanog šerijatskog razloga.” (Pogledati Ta’zimu kadru Es-Sala 2/929).

Također prenio je predaju Muhammed Ibn Nasr od imama Ahmeda, rahmetullahi alejhi, u kome je kazao: “Niko ne postaje kafir zbog nekog grijeha osim osobe koja namjerno ostavi namaz tako da dođe vrijeme drugog namaz (uđe u drugo vrijeme predviđeno za drugi namaz), ukoliko tako učini on se tri puta poziva na tevbu (pokajanje).”

A također, prenio je od Ibn Mubareka, rahmetullahi alejhi, da je kazao: “Ko ostavi namjerno namaz tako da uđe u drugo vrijeme predviđeno za drugi namaz bez opravdanog razloga (šerijatski opravdanog razloga) on biva Kafir.” (Pogledati Ta’zimu kadru Es-Sala 2/927).

Rekao je Ibn Hazm, rahmetullahi alejhi: “Preneseno nam je od Omera Ibn Hattaba, Muaz Ibn Džebela, Ibn Mes’uda, i druge skupine ashaba, radijjallahu anhum, kao i od Ibn Mubareka, Ahmed Ibn Hanbela, Ishaka Ibn Rahaveja, rahmetullahi alejhim, kao i od sedamnaest drugih ashaba, radijjallahu anhum, da osoba koja ostavi namaz namjerno i svjesno tako da prođe njegovo predviđeno vrijeme, ta osba biva nevjernik i otpadnik od vjere (ar. Kafiru El-Murted). Ovo također zastupaju Abdullah Ibn El-Madžišun (savremenik imama Malika) i Abdulmelik Ibn Habib El-Endelusi kao i drugih.” (Pogledati Fasl fi Milel vel Ehva ve En-Nihel 3/128).

Također, rekao je Ibn Hazm, rahmetullahi alejhi: “Prenosi se od Omera Ibn Hattaba, Muaza Ibn Džebela, Ebu Hurejre, Abduramhana Ibn Avfa, kao i od drugih ashaba, radijjallahu anhum, da osoba koja namjerno ostavi jedan obavezni (farz) namaz tako da prođe njegovo predviđeno vrijeme biva nevjernik – otpadnik od vjere.” (Pogledati El-Muhala 2/15).

Istim, već prethodno spomenutim stavom odgovorili su i učenjaci Kolegija za islamske decizije (fetve) u Saudijskoj Arabiji (ar. Ledžnetu Ed-Daime Fi Es-Su’udije) na čelu sa bivšim muftijom Abdulazizom Ibn Bazom, rahmetullahi alejhi. (Pogledati fetvu pod brojem 6/40,50).

Također, određeni učenjaci koji zastupaj dotični mezheb dokazivali su hadisom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ostavi Ikindiju namaz njegova djela su upropaštena (uništena).” (Hadis bilježi imam Buhari pod brojem 528), da je osoba koja ostavi jedan namaz namjrno tako da prođe njegovo vrijeme, ustvari Kafir jer značenje hadisa i riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; “…njegova djela su upropaštena (uništena)” a uništenje djela i njihova propast ne biva osim ako čovjek učini kufr (nevjerstvo).

Kada je u pitanju drugo mišljenje po pitanju ostavljanja namaza, odnosno da osoba ne biva kafirom sve dok ne ostavi sve (općenito) namaze, na ovome stavu su Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, s tim da je on dodao: Osoba koja ostavi namaz i bude pozvana od strane vladara (ar. Hakima) da se pokaje i počne obavljati namaz a ona to odbije time biva kafir (nevjernik). Također, on je smatrao da osoba koja ostavlja namaz a ponekada klanja, ukoliko svojim srcem odluči da ostavi potpuno namaz ona svojom unutrašnošću postaje kafir (nevjernik), odnosno postaje nevjernik onim što je između njega i Allaha, azze ve dželle. (Pogledati Medžmu’u Fetava 22/49, 7/615, i Šerh El-Umde 2/94).

Na ovom stavu je i šejh El-Usjemin, rahmetullahi alejhi, shodno riječima: “Šerijatski dokazi ukazuju da osoba ne postaje nevjernik osim ako ostavi namaz zastalno, tj. ukoliko bi ostavio Podne, Ikindiju, Akšam, Jaciju i Sabah – za takvu osobu kažemo da je kafir (nevjernik), no ako bi pak ostavio jedan ili dva namaza od ovih propisani on time ne bih postao kafir (nevjernik), jer za takvu osobu u jezičkom smislu ne bih mogli kazati da je ostavila namaz potpuno, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i između Širka ili Kufra je ostavljanje namaza.”

A nije Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ostavljanje jednog namaza, tj. određenog specifičnog namaza (ar. Salatun nego je kazao Ar. Es-Salatu). (Pogledati šerh El-Mumtija 2/26).

Rekao je šejh El-Munedžid, hafizehullahu: “Nisam naišao na pisani govor Šejh El-Usejmina, rahmetullahi alejhi, koji govori čovjeku koji klanja samo Džumu namaz tj. kakav je njegov propis, no mi smo ga usmenim putem pitali te nam je kazao u nekoliko navrata da je ta osoba Kafir (nevjernik), jer je namaz Džuma samo jedan namaz od trideset i pet namaza tokom sedmice, i za takavu osobu ne može se reći da nije ostavila namaz (čak i u jezičkom smislu) jer klanja od trideset pet namaza samo jedan.”

OSOBA KOJA KLANJA SAMO PONEKADA DA LI SE SMATRA NEJVERNIKOM?

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje kada je u pitanju broj (količina) namaza ukoliko ih čovjek ostavi on time ustvari biva Kafir (nevjernik), i po ovom pitanju imamo dav stava učenjaka:

PRVI STAV: Većina islamski učenjaka kazala je ukoliko osoba ostavi jedan ili pak dva obavezna (farz) namaza ona time biva kafir (nevjernik) koji je napustio ovu plemenitu vjeru.

DRUGI STAV: Druga skupina učenjaka smatra da čovjek ne biva Kafirom (nevjernik) osim ako ostavi sve namaze.

Prvi stav (osoba koja ostavi jedan ili dva farz namaza biva kafir) prenosi i bilježi Ishak Ibn Rahaveje od ashaba i tabina, radijjallahu anhum.

Rekao je imam Muhammed Ibn Nasr El-Mervezi, rahmetullahi alejhi: “Čuo sam Ishaka kako kaže: Vjerodostojne predaje od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju da je osoba koja ostavi namaz Kafir (nevjernik), a to je stav učenjaka do čijeg se mišljenja držalo još od vremena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg dana, odnosno osoba koja ostavi namaz bez opravdanog šerijatskog razloga tako da propisano vrijeme dotičnog namaza prođe time dotična osoba biva Kafir.

A pod riječima “tako da propisano vrijeme dotičnog namaza prođe” misli se da recimo odgodi Podne namaz do zalaska Sunca ili pak Akšam namaz do Pojave zore (izlaska Sunca). Ovo sve iz razloga zato što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namaz prilikom putovanja ili opravdanog šerijatskog razloga klanjao u drugom vremenu spojivši dva namaza (kao recimo što je činio na Arefatu i Muzdelifi), i učinivši vrijeme dva namaza ustvari jedno vrijeme i osobi je dat izbor da klanja namaz u jednom od dva vremena koja su ovom olakšicom ustvari postalo jedno vrijeme, kao što je primjer žene koja nakon što joj prođe hajz u vremen Ikindije namaza biva dužna da klanja i Podne namaza, ili pak ukoliko bi joj hajz prestao u noćnim satima biva dužna da klanja Akšam i Jaciju baš kao osoba koja ima olakšicu spajanja namaza tokom puta ili opravdanog šerijatskog razloga.” (Pogledati Ta’zimu kadru Es-Sala 2/929).

Također, prenio je predaju Muhammed Ibn Nasr od imama Ahmeda, rahmetullahi alejhi, u kome je kazao: “Niko ne postaje kafir zbog nekog grijeha osim osobe koja namjerno ostavi namaz tako da dođe vrijeme drugog namaz (uđe u drugo vrijeme predviđeno za drugi namaz), ukoliko tako učini on se tri puta poziva na tevbu (pokajanje).”

A također, prenio je predaju od Ibn Mubareka, rahmetullahi alejhi, da je kazao: “Ko ostavi namjerno namaz tako da uđe u drugo vrijeme predviđeno za drugi namaz bez opravdanog razloga (šerijatski opravdanog razloga) on biva Kafir.” (Pogledati Ta’zimu kadru Es-Sala 2/927).

Rekao je Ibn Hazm, rahmetullahi alejhi: “Preneseno nam je od Omera Ibn Hattaba, Muaz Ibn Džebela, Ibn Mes’uda, i druge skupine ashaba, radijjallahu anhum, kao i od Ibn Mubareka, Ahmed Ibn Hanbela, Ishaka Ibn Rahaveja, rahmetullahi alejhim, kao i od sedamnaest drugih ashaba, radijjallahu anhum, da osoba koja ostavi namaz namjerno i svjesno tako da prođe njegovo predviđeno vrijeme, ta osba biva nevjernik i otpadnik od vjere (ar. Kafiru El-Murted). Ovo također zastupaju Abdullah Ibn El-Madžišun (savremenik imama Malika) i Abdulmelik Ibn Habib El-Endelusi kao i drugih.” (Pogledati Fasl fi Milel vel Ehva ve En-Nihel 3/128).

Također, rekao je Ibn Hazm, rahmetullahi alejhi: “Prenosi se od Omera Ibn Hattaba, Muaza Ibn Džebela, Ebu Hurejre, Abduramhana Ibn Avfa, kao i od drugih ashaba, radijjallahu anhum, da osoba koja namjerno ostavi jedan obavezni (farz) namaz tako da prođe njegovo predviđeno vrijeme biva nevjernik – otpadnik od vjere.” (Pogledati El-Muhala 2/15).

Istim, već prethodno spomenutim stavom odgovorili su i učenjaci Kolegija za islamske decizije (fetve) u Saudijskoj Arabiji (ar. Ledžnetu Ed-Daime Fi Es-Su’udije) na čelu sa bivšim muftijom Abdulazizom Ibn Bazom, rahmetullahi alejhi. (Pogledati fetvu pod brojem 6/40,50).

Također, određeni učenjaci koji zastupaj dotični mezheb dokazivali su hadisom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ostavi Ikindiju namaz njegova djela su upropaštena (uništena).” (Hadis bilježi imam Buhari pod brojem 528), da je osoba koja ostavi jedan namaz namjrno tako da prođe njegovo vrijeme, ustvari Kafir jer značenje hadisa i riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; “…njegova djela su upropaštena (uništena)” a uništenje djela i njihova propast ne biva osim ako čovjek učini kufr (nevjerstvo).

Kada je u pitanju drugo mišljenje po pitanju ostavljanja namaza, odnosno da osoba ne biva kafirom sve dok ne ostavi sve (općenito) namaze, na ovome stavu su Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, s tim da je on dodao: Osoba koja ostavi namaz i bude pozvana od strane vladara (ar. Hakima) da se pokaje i počne obavljati namaz a ona to odbije time biva kafir (nevjernik). Također, on je smatrao da osoba koja ostavlja namaz a ponekada klanja, ukoliko svojim srcem odluči da ostavi potpuno namaz ona svojom unutrašnošću postaje kafir (nevjernik), odnosno postaje nevjernik onim što je između njega i Allaha, azze ve dželle. (Pogledati Medžmu’u Fetava 22/49, 7/615, i Šerh El-Umde 2/94).

Na ovom stavu je i šejh El-Usjemin, rahmetullahi alejhi, shodno riječima: “Ono na što ukazju šerijatski dokazi, odnosno osoba ne postaje nevjernik osim ako ostavi namaz zastalno, tj. ukoliko bi ostavio Podne, Ikindiju, Akšam, Jaciju i Sabah – za takvu osobu kažemo da je kafir (nevjernik), no ako bi pak ostavio jedan ili dva namaza od ovih propisani on time ne bih postao kafir (nevjernik), jer za takvu osobu u jezičkom smislu ne bih mogli kazati da je ostavila namaz potpuno, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i između Širka ili Kufra je ostavljanje namaza.”

A nije Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ostavljanje jednog namaza, tj. određenog specifičnog namaza (ar. Salatun nego je kazao Ar. Es-Salatu). (Pogledati šerh El-Mumtija 2/26).

Rekao je šejh El-Munedžid, hafizehullahu: “Nisam naišao na pisani govor Šejh El-Usejmina, rahmetullahi alejhi, koji govori o čovjeku koji klanja samo Džumu namaz tj. kakav je njegov propis, no mi smo ga usmenim putem pitali te nam je kazao u nekoliko navrata da je ta osoba Kafir (nevjernik), jer je namaz Džuma samo jedan namaz od trideset i pet namaza tokom sedmice, i za takavu osobu ne može se reći da nije ostavila namaz (čak i u jezičkom smislu) jer klanja od trideset pet namaza samo jedan.”
Kada je riječ o munaficima koji su iz domena Nifaku El-Ekber (velikog nifaka), odnosno oni koji na dunjaluku se predstavljaju (pokazuju) kao da su muslimani a u sebi ( u svojim srcima) skrivaju Kufr (nevjerstvo) – pa oni su gori od mušrika i na lošijem su položaju, te stoga njihova kzna je gora od kazne pripremljene za mušrike a ona je da će biti u najnižim slojevima vatre.

Rekao je Allah, azze ve dželle: “Licemjeri (munafici) će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (Prijevod značenja sura An-Nisa, ajet broj 145).
Ukolikoje riječ o munaficima koji nisu iz domena velikog nifaka, odnosno oni pri sebi imaju tzv. Nifak Ameli (nifak u djelima) kao što je laž, pronevjera emaneta, ne držanje (ne ispunjenje) obećanja, ili pak oni počinioci koji imaju pri sebi nešto od maloga širka (Širku Asgar) kao što je pretvaranje (ar. Rija’) ili pak zaklinjanje nečim mimo Allaha, azze ve dželle… ovakvi počinoci se ne samtraju Kafirima automatski činjenjem navedenih djela, ne izlaze iz kruga Islama, i neće ostati vječno u Džehennemu ako umru na Tewhidu – naprotiv njihov je slučaj kod Allaha ako želi kaznit će ih zbog njihovi grijeha a potom ih uvesti u Džennet na osnovu onoga što je pri njima od Tewhida.

Ili pak da ih Allah iz svoje neizmjerne dobrote uvede u Džennet bez da ih kazni zbog njihovih grijeha i prijestupa kao što se prenosi od imama Buharije (6933) i imama Muslima (1655) u hadisu od Ebu Zerra, radijjallahu anhu, da je kazao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “…To je bio Džibril koji me se prikazao na toj strani, te mi je kazao: Obraduj svoj Ummet da onaj ko umre ne čineći Širk Allahu (ne pripisujući Mu druga) ući će u Džennet!

Pa sam kazao (Allahov Poslanik): O Džibrile, pa i ako budu činili blud i krali?!

Džibril kaza: Da.

Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet kazao: Pa i ako budu činili blud i krali?!

Džibril odgovori: Da.

Na to opet Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: Pa i ako budu činili blud i krali?!

A Džibril opet odgovori: Da, pa i ako budu pili alkohol.” (Hadis bilježe imami Buhari i Muslim).

A kada je riječ cijenji brate o drugom djelu vašeg pitanja, odnosno osoba koja nije klanjala nikada a smatra sebe muslinaom da li se smije takvoj osobi obaviti Dženaza i doviti za nju?

Odgovor biva ustvari ono što je kazao šejh AbdulKerim EL-Hudjar, hafizehullahu (jedan od članova vijeća velike Uleme u Saudiskoj Arabiji) kada je upitan o sličnom pitanju pa je kazao: “Kada su u pitanju situacije i slična pitanja poput vašeg, stvar se vraća na to da se gleda u zadnju stvar na kojoj je dotična osoba preselila (umrla), odnosno da li je pri kraju svoga života kada je bio pri svojoj pameti (zdrav) klanjao ili ne?

Pa ako je odgovor pozitivan, odnosno ako je klanjao pri kraju svoga života onda on se uzima (tretira) i ima propis ostalih muslimana – tj. on ima Šerijatski propis muslimana, te stoga tebi je dozvoljeno da obaviš Dženazu za njega, da udjeliš sadaku i da doviš za njega i tome slično.

No, ukoliko je pri kraju svoga života kada je bio priseban i dalje ostavljao namaz kao što si pojasnio, onda za takvu osobu i njemu sličnim nije dozvoljeno da se obavlja Dženaza, niti da se dovi za njega a niti da se udjeljuje sadaka (milostinja) u njegovo ime.

A Allah najbolje zna!

Safet Suljić

Islamski Univerzitet Riyad

izvor: et-taqwa

Blog je na pauzi
opravdanje: ne mogu sve da stignem
komentar: meni se čini u zadnje vrijeme više opravdanja nego tekstova, ali blog ne brišem! fino je imati svoj vlastiti internet kutak gdje se možeš zaposliti nečim korisnim kad imaš višak vremena : )
Toplo preporučujem blogger : )

Na ovaj dan (27. April, 711) muslimanska vojska pod vodstvom Tarika ibn Zijada rahimehullah je zakoračila na Gibraltar (ar. džebelu tarik - Tarikova planina) time odpočinjući period islamske vladavine na poluostrvu sve do prvog januara 1492. godine.

Šejh Abdul-Aziz b. Merzuk et-Tarifi je rekao: "Bježe od istine zato što su navikli na zabludu, poput oka koje bježi od svjetla kada navikne na mrak. 'Kad se Allah samo spomene, grče se srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju...' (Ez-Zumer, 45)" (Zehair fi sutur, str. 67)

ZAŠTO SU NEKADA PRIČALI JEDNO A DANAS DRUGO

Šejh dr. Halid b. Usman es-Sebt, hafizehullah, je rekao:

"Ahiret je kuća u kojoj nema mjesta za one koji su bankrotirali. Isto tako, u vremenima fitne ne mogu ostati stabilini i stati pred njih oni koji su bankrotirali / propali, osim oni kojima se Allah smiluje. I zato, čuješ u vrmenu fitne kako ljudi jedan za drugim padaju i posustaju, i to se mnogo dešava u takvim vremenima. Naći ćeš čovjeka koji se pripisuje znanju, ali nije imao pri sebi ibadeta, i zato skrene sa Pravog puta i krene drugim putem. I ne samo to, nego možda prednjači nad drugima i unosi sumnje nedoumice u stabilne propise vjere. Možda, čak, poziva u suprotno onome u što je pozivao ranije. Prije toga, taj se možda bavio određenim djelima za koja je mislio da ga približavaju Allahu, ali u stvarnosti možda nije tako, i nakon toga se promijeni i izokrene, dotle da ljudi u njega gledaju sa čuđenjem. I onda počne javno pričati kako je došao do novih saznanja i do novog menhedža koji je bolji od prethodnog, te da ranije nije poznavao suštinu vjere koju sada zna."


(Audio predavanje, El-Besiretu fid-din, 28-31 min.)

Namaz

Kada bi nekome od iskrenih muslimana ponudio cjeli dunjaluk samo da ostavi namaz, musliman bi to odbio, kada bi munafiku to isto ponudio, munafik bi pristao, a kafir bi prvo morao da počne da klanja...u kojoj skupini se pronalaziš?

Neću imati pristup blogu nekoliko dana a i zauzeli su me sa drugih strana, tako da blog ide na pauzu na par dana, pišemo se uskoro.

Ne diži glavu sa sedžde dok Allahu ne kažeš sve svoje brige i probleme!

Pletenice (kod muškaraca)

Prenosi se od Ebu-Hurejre radiallahuanhu da je Muhammed sallallahu alejhi we selem rekao: ‘’Ko god ima kosu neka se i brine o njoj ‘' [ bilježi Ebu Davud 4163. hasen/dobar]

Prenosi se od Enesa radiallahuanhu da je kosa Poslanika sallallahu alejhi ve selem dopirala do njegovih ramena. [Prenosi Buhari 5563. Muslim 2338.]

Prenosi se od Ummi Haani radiallahuanhu : ''Poslanik sallallahu alejhi ve selem je došao u Mekku i imao je 4 pletenice''. [Bilježi at-Tirimzi 1781, ebu-Dawud 4191. Ibn Maajah 3631. Ibn-Hadžer kaže da je hasen/dobar, Albani kaže za hadis da je sahih/povjerljiv]

Prenosi se od Katede: Pitao sam ibn Malika radialahuanhu o kosi Poslanika salallahualejhi ve selem, On je odgovorio, kosa Poslanika salallahualejhi ve selem nije bila niti kovrdžava niti prava, i dopirala je do mjesta između njegovih ušiju i ramena.
[Buhari 5565 Muslim 2337.]

Ebu Bekr es-Sidik, radiallahuanhu, je znao svoju kosu isplesti u dvije pletenice, Usama ibn Zijad, Ali ibn-abu-Talib i drugi ashabi, radiallahuanhu su takođe imali običaj da pletu pletenice, tako da je to bila uobičajna praksa. [pogledati šemaa’il muhamediyah od imama at-Tirimzija]

SUNET (NAFILA) NAMAZ kod kuće ili u mesdžidu/džamiji

Razlog zbog kojeg neke ljude uglavnom nećete vidjeti da klanjaju sunnete u džamiji nisu ti, da ti ljudi ne klanjaju sunnete, ili da iz oholosti prkose drugim ljudima, nego moguće je da su ti ljudi u žurbi ili da im je kuća dovoljno blizu da u njoj klanjaju nafile, što je bolje za njih ukoliko se čuvaju licemjerstva ali i ako traže veću nagradu što možemo vidjeti iz slijedećih hadisa:

1. „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)''

2. „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“

3.„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“

4.„Vrijednost namaza kojeg čovjek obavi kod svoje kuće u odnosu na namaz kojeg obavlja kada ga ljudi gledaju je poput vrijednosti farz-namaza nad nafila-namazom!“

5. „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“

A ukoliko vam prave probleme neki ljudi (najčešće imami ili uposlenici u džamijama) koji tvrde da to nije ispravno po hanefijskom mezhebu i neće ni da saslušaju hadise, citirajte im mišljenje Ebu Hanife u kojem kaže:

'' Nafila namaz je vrijednija kod kuće, ali ako se bude klanjala u poslanikovoj  Sallallahu Alejhi ve Sellem džamiji imaće istu nagradu – što bi značilo da je hadis općenitog značenja za sve namaze, s naznakom da je nafila-namaz preklanjan kod kuće vrijedniji od nafila-namaza preklanjanog u poslanikovoj Sallallahu Alejhi ve Sellem džamiji.''
_____________________________________________________
1. [Sahihul-Buhari, njegov br.7290. , Sunen,od el-Nesa'i, br.1599.; Musned, od Ahmeda b. Hanbela, br.21622-21643-21666.; Sahih Ibnu Huzejme, br.1204.]
2. [Sahih. Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.4300.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.]
3. [hadis prenosi Muslim, br.1856.]
4. [el-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.7170.; Ma'arifetul-Sahabe, el-Asbehani, br.3369.]
5. [Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.]


izvor: Mirza Nurković @ facebook

TEKFIR par napomena

Kadi Ijad prenosi od Ebul-Mealija (preselio 478. h.) njegove riječi: "Uvođenje kafira u vjeru, (tj. smatranje kafira muslimanom), ili izbacivanje muslimana iz nje je krupna stvar u vjeri." Završen citat.

Iz ovih riječi se vidi da smatranje kafira muslimanom, i neispravno svjedočenje takvom da je musliman, nije ništa opasnije od izvođenja muslimana iz vjere. Stoga, neka onaj koji želi istinu bude oprezan na obije prepreke, jer obije su strme.

- Kadi Ijad (preselio 544. h.) isto tako prenosi u svojoj knjizi "Eš-Šifa",
poglavlje konstatacije po pitanju tekfira mute'evvilina, od uleme muhakkika (dubokih poznavalaca) njihov govor: Da se mora biti oprezan pri tekfiru mute'evvilina, jer je ohalaljivanje krvi klanjača,muvehhida opasna stvar. Greška po pitanju 1000 kafira je lakša nego li greška ohalaljivanja krvi jednog muslimana.

Ove riječi su slične riječima Gazalija (preselio 505. h.) u njegovoj knjizi "Et-tefrika bejne el-imani vez-zendeka". Možda je Kadi išaretom ciljao na njega ali mu nije spomenuo ime zato što Kadi Ijad ima zamjerke na pomenutu knjigu Gazalija.

- Kaže Gazali: "Treba se izbjegavati tekfir dok god tome ima puta. Jer, ohalaljivanje krvi KLANJAČA, koji se Allahu tevhidom približavaju je greška. Pogriješiti i ostaviti 1000 kafira u životu je lakše nego li pogriješiti i proliti krv jednog muslimana." ("Et-tefrika")

- Kurtubi (preselio 671. h.) u "Mufhimu" kaže: "Poglavlje tekfira je opasno poglavlje a selametu (spas, sačuvanost) ništa nije ravno." Završen citat preuzet iz "Fetha" poglavlje o traženju pokajanja od murteda.


dodatak: Ljudi od zikra (spominjanja Allahovog imena) naprave bid'at (ružnu novotariju), haram, a u nekim slučajevima i širk ili kufr kojim izađu iz islama, ali sve jedno ne možemo reći da ćemo odustati od zikra, slično je i sa tekfirom, svaki propis ima svoje granice, bitno ih je izučavati, savjetovati se sa učenim i raditi po naučenom.
Idžma'a (koncenzus) islamskih učenjaka je da ko ne tekfiri kršćane i jevreje da je i sam kafir, zatim ko jede meso zaklano od čovjeka koji za sebe tvrdi da je musliman a u isto vrijeme psuje Allaha ili čini neki drugi kufr/širk takvo meso je haram muslimanu.
Zatim musliman neće tražiti ruku čestite muslimanke od oca koji za sebe tvrdi da je musliman a on to po šerijatu nije, koji u isto vrijeme ne dopušta svojoj kćerci da klanja ili psuje kad ona uči Kur'an niti ona takvog oca može uzeti kao svog velija, a i da ga uzme, pa niti je ispravno a niti će joj ikada dopustiti da se uda za nekog muslimana. I sličnih slučajeva je mnogo gdje vidimo da se riječima ''ne tekfirim ja nikoga'' ljudi uvuku u još veće i gore probleme iako im je nijet najvjerovatnije bio da se izvuku iz njih.

PROPIS IZUČAVANJA FILOZOFIJE

PITANJE:

Kakav je propis izučavanja filozofije? Imajte na umu da je filozofija obavezni predmet kod nas u Alžiru?


ODGOVOR:

Hvala pripada Allahu.


PRVO:

Moramo shvatiti šta je filozofija i koji su njeni temelji prije nego utvrdimo propis njenog izučavanja, jer, spuštanje propisa na nešto obično biva zasnovan na osnovu onoga kako je ta stvar viđena.


El-Gazali kaže u El-Ihja’, 1/22: “Filozofija nije ogranak znanja, već nju zapravo čine četvoro:

1- Geometrija i matematika: i ovo je dozvoljeno, kao što smo već spominjali, i nema razloga zbog čega nebi bilo dozvoljeno izučavati ih, osim ako postoji bojazan da osoba time ne pretjera i zađe u zabranjene ogranke znanja, jer većina onih koji to izučavaju prelazi granicu i zapadaju u novotarije, pa bi slabe trebalo sačuvati od toga.

2- Logika: koja se bavi načinom dokazivanja, uslovima validnog dokazivanja, definicijama koje sadrže dokaze i smjernicama pri korišćenju dokaza. Nešto od toga spada u ‘ilmu-l-kelam (dijalektiku).

3- Teologija: što je govor o biću i svojstvima Allaha, što također spada pod oblast ‘ilmu-l-kelama. Filozofi nemaju neku drugu vrstu znanja specifičnu za njih, već imaju samo neke stavove i ideje koje su za njih specifični, gdje neki od njih bivaju kufr (nevjerstvo) a drugi bida’h (novotarija).

4- Prirodne nauke: među kojima ima onoga što je suprotno šeri’atu, islamu i istini, pa je to neznanje, a ne znanje koje se može pripojiti drugim granama znanja. Nešto od toga uključuje raspravu o svojstvima različitih elemenata i kako se neki od njih može pretvoriti i promijeniti u drugi element. Ovo je slično načinu kako doktor ispituje ljudsko tijelo, kada to čini iz ugla šta ga čini bolesnim a šta mu je lijek. Oni uzimaju sve elemente u obzir gledajući kako se mijenjaju i kreću. Međutim, medicina ima granicu nad tijelom i traga samo za onim što je nužno, dok nema potrebe za izučavanjem ontološkog naturalizma.”


U El-Mevsu’ah el-Mujesserah fil-Adjan vel-Mezahib el-Mu’esirah, 2/1118-1121, se kaže:

“Filozofija je grška riječ sastavljena iz dvije fraze: Philo, što u osnovi znači: altruizam, dok Pitagora to okreće u značenje: ljubav; i fraze Sophia koja znači: mudrost. Riječ filozof je derivirana iz fraze filozofija i znači: zaljubljenik u mudrost, ali je značenje okrenuto u značenje: mudrost.

Zatim su filozofi nazvani mudracima (ar. hakim). U prošlosti, riječ filozofija se odnosila na izučavanje temeljnih principa, gledajući znanje kao nešto prosto zasnovano na razumu, čiji je cilj nalaženje istine. Za njene podržavaoce, filozofija je, kao što Dr. Tavfik el-Tavil opisuje: “Racionalno ispitivanje, lišeno ograničenja i spoljašnjih autoriteta nad tim, i mogućnost putovanja na temeljima logike, propagirajući njene stavove bez obzira na razliku među njihovim (filozofskim) stavovima i što je uobičajeno poznato, vjerskim uvjerenjima i uputama tradicije, bez konfrontiranja, otpora ili kazne od nekog autoriteta. Prema stavu Aristotela, filozof je na većem stepenu od Allahovog Poslanika, jer Poslanici – kako on misli – shvata stvari posredstvom imaginacija, dok filozofi shvataju stvari posredstvom razuma i razmišljanja. Prema njihovom stavu, imaginacija je na manjem stepenu od razmišljanja. El-Farabi se slaže sa Aristotelom u stavu da su filozofi na većem stepenu od Poslanika.

U ovome smislu, filozofija je oprečna mudrosti, što u islamskoj terminologiji čini: sunnet, kao što spominje većina hadiskih-eksperata i islamskih pravnika, i u smislu presude, znanja i vičnosti, pored moralnih smjernica kojima se kontroliraju želje i strasti, čuvajući te od činjenja zabranjenih stvari. Mudrac je onaj koji posjeduje ove osobine, zbog čega filozofija, onakva kako je definišu sami filozofi, biva jedan od najopasnijih zabluda i najopasnijih stvari kojima se bori protiv imana i vjere na temeljima logike, što je vrlo lahko koristiti kako bi time zbunio ljude u ime razuma, tumačenja i metafora kojima se izvrću kur’ansko-hadiski tekstovi.


Imam Eš-Šafi’i kaže: “Ljude nije zadesilo neznanje i oponiranje (istini) sve dok nisu ostavili arapsku terminologiju a prihvatili terminologiju Aristotela.”

Iako je filozofija već postojala u drevnoj Egipatskoj civilizaciji, Indiji i Persiji, svoju slavu je stekla sa Grcima i postala sinonimna sa tom zemljom, a razlog je taj što su Grčki filozofi bili zainteresirani u njenom prenošenju iz zaostavštine idolopoklonika i ostataka iz Božanskih-vjera, okorištavajući se iz svetih knjiga datih Ibrahimu i Musau, ‘alejhimu-s-selam, nakon podbjede Grka nad Hebrejima nakon okupacije Babilona, a i okorištavajući se od vjere Mudrog-Lukmana. Stoga, to je miks stavova koji potvrđuju pravo na obožavanje i Gospodarstvo Stvoritelja koje je zatrovano sa idolatrijom. Zato Grčka-filozofija, na neki način, više oživljava od novotarija.


Ibn ebi-l-‘Izz, komentator Tahavijevog djela o islamskom vjerovanju, sumira pet temeljnih principa vjere unutar škola filozofske-misli na sljedeći način:

Bog postoji ali nema stvarnost ili biće; On ne zna detalje Njegovih stvorenja, dok zna na uopćen način, tako da su zanegirali da On stvara djela stvorenja. Oni ne vjeruju u Božije Knjige, jer – po njima – Bog ne govori, pa je Kur’an prosto nešto što potekne iz aktivnog-razuma u čista ljudska srca, a uzvišen i čist je Allaha od ovoga što govore. Ne postoji Biće koje se uzvisilo iznad stvorenja ili koje se spušta na dunjalučko nebo, već – po njihovom mišljenju – sve su to ideje na umu koje zapravo ne postoje u stvarnosti. Filozofi su oni koji najviše negiraju Sudnji-dan i njene događaje. Prema njihovom stavu, Džennet i Vatra su samo parabole koje se koriste kako bi mase shvatile te koncepte, dok oni nemaju svoju stvarnost izvan umova ljudi.

Grčki-filozofi i dalje imaju jak uticaj na sve zapadne filozofe i ideologije, kako oni drevni tako i moderni. Uistinu, većina kelamističkim skupina (npr. eš’arije i maturidije) su pod njihovim uticajem. Terminologija islamske-filozofije se nije pojavila kao grana znanja koja se izučava na islamskim studijama sve dok to nije uveo šejh Mustafa ‘Abdu-r-Rezzak – Azharski šejh – kao ograničenje napada sa strane zapada na islam na temelju ideje da islam nema filozofiju, dok je stvarnost takva da je filozofija samo strano tijelo unutar tijela islama! Nema filozofije u islamu i nema filozofa među muslimanima u spomenutom devijantnom smislu. Zapravo, u islamu imamo određeno istraživačko-znanje i učenjake istraživače koji su ispitivali ovu stvar, a najpoznatiji među njima koji su se pripisivali islamu bili su El-Kindi, El-Farabi, Ibn-Sina (Avicena) i Ibn-Rušd (Averroes).”


DRUGO:

Većina islamskih pravnika spominje da je haram (strogo zabranjeno) proučavati filozofiju. Neki od komentara o tome vam predstavljamo:


1- Ibn-Nudžejm (hanefija) kaže u El-Ešbah ven-Naza’im:

“Sticanje znanja može biti obaveza svakog pojedinca, što je onoliko koliko je potrebno da bi mu vjersko znanje bilo ispravno; ili može biti kolektivna-obaveza, što je dodatak na prethodno znanje i uči se zbog koristi drugima; ili može biti pohvalno, što je dubiozno proučavanje fikha (islamskog prava) i ‘ilmu-l-kalb (pročišćenja srca); ili može biti haram (strogo zabranjeno), što je učenje filozofije, sihra-obmane (brze ruke), astrologije, geomancije (proricanja), filozofskog naturalizma i stvarnog-sihra.”

El-Ashbah vel-Naza’ir ma’ šerhiha: Gamaz ‘ajun el-Basa’ir od El-Hamavija, 4/125.


2- Ed-Dardir (malikija) kaže u Eš-Šerh el-Kebir, govoreći o vrstama znanja koje su kolektivne-obaveze: “...a primjer tome je učenje dijela šeri’ata koje ne spada u osnovno znanje koje je obaveza svakog pojedinca, ušta su uključeni i fikh, tefsir, hadis i ‘akida, i ono što pomaže pri tome kao što je arapska-gramatika i literatura, tefsir, matematika i usuli-fikh – a ne filozofija i astrologija, ili ‘ilmu-l-kelam, prema najispravnijem stavu.”

Kaže Ed-Dasuki u svojoj Hašiji, 2/174:

“Njegov govor “prema najispravnijem stavu” znači da je zabranjeno čitati knjige od El-Badžija, Ibnu-l-Arebija i Ijada, nasuprot onima koji govore da je nužno izučavati ih po redu kako bi se shvatila ‘akida (islamsko-vjerovanje) i osnovna vjerska pitanja. El-Gazali kaže da onaj koji upozna ‘ilmu-l-kelam time nije stekao ništa od pitanja vjerovanja koje već ne poznaje običan čovjek, dok se takav samo izdvaja po jačini argumentovanja i debatiranja.”


3- Zekerija el-Ensari (šafija) kaže u Esna el-Matalib, 4/182:

“A što se tiče učenja filozofije, sihra-obmane, astrologije, geomancije, filozofskog naturalizma i pravog-sihra, sve je to haram!”


4- El-Bahuti (hanbelija) u Keššaf el-Kina, 3/34:

“Suprotno šeri’atskom znanju je znanje koje je haram (strogo zabranjeno) i mekruh (pokuđeno). Haram znanje je ‘ilmu-l-kelam čiji se sljedbenici raspravljaju čisto na temelju razuma ili govore na način oprečan vjerodostojnim i jasnim predajama. Ako govore samo na temelju predaja, ili na temelju kur’ansko-hadiskih tekstova i onih razumskih stavova koji su kod njih ispravni, onda je to temelj vjere i put ehlu-s-sunneta vel-džema’ata. Ovo je značenje riječi šejhu-l-islama Tekijud-dina (Ibn-Tejmijje), koji je u svome komentaru to još bolje pojasnio. (Haram znanje je) također i filozofija, sihr-obmane, astrologija i geomancija, kao i alhemija i filozofski naturalizam.”


Trebamo napomenuti da imamo izuzetak iz ove zabrane za one koji to izučavaju posebno kako bi pojasnili zabludjelost filozofije i opovrgli i odgovorili na zablude koje isturiše.


TREĆE:

Ako vam je izučavanje filozofije obavezno, (kao što se spominje u pitanju), onda se moraš sačuvati od vjerovanja u sve što je od nje zabluda i od divljenja filozofima. Moraš težiti da stekneš šeri’atsko znanje, a posebno stvari koje se tiču ‘akide (islamskog-vjerovanja), kako bi izgradio imunitet i odbojnost od njihovih kvazi-argumenata. Molim Allaha da te pomogne i uputi na dobro.


A Allah najbolje zna.


izvor: Fetve Šejha Muhammeda Saliha El-Munedžida FETVA BR.88184.
Sa engleskog preveo: Saud Šabović
http://islamqa.info/en/88184

11 MANJE POZNATIH STVARI O BILALU IBN REBAHU r.a.

Najpoznatiji tamnoputi ashab Allahovog Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem. Poznat je po tome što je pretrpio žestoka mučenja u Mekki zatim kao prvi muezin i po učešću u velikim bitkama poput Bedra, Uhuda i Hendeka.

Neke od manje poznatih stvari o Bilalu:

1. Rođen je u Hidžazu a ne u Abesiniji.

2. Njegov otac Rebah je bio zarobljeni rob arapskog porijekla iako je često spomenut kao Bilal El-Habeši (Bilal Abesinac). Njegova majka Hammama je bila porijeklom iz Abesinije.

3. Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem ga je nazvao prvakom mujezina

4. Bio je čuvar bejtul mala. Djelio je državni imetak siromašnima, siročadi, udovicama i putnicima.

5. Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem mu je ugovorio brak sa arapkinjom iz plemena Bukhajr

6. Na dan osvajanja Meke, ušao je zajedno sa Poslanikom Sallallahu Alejhi ve Sellem u Kabu i pomogao mu da je očisti od lažnih božanstava (kipova/kumira).

7. Bio je jedini ashab kojem je pripala čast da prouči ezan sa Kabe, po naredbi Allahovog Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem.

8. Allahov Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem je rekao: ''najbolji od tamnoputih ljudi su trojica: Bilal, Lukman i Mihja'' a u slabijoj predaji se navodi: '' najbolji od tamnoputih ljudi su četvorica: LUkman, Nedžašija, Bilal i Mihja.''

9. Nije učio ezan u vremenu kada je Ebu Bekr bio halifa nakon smrti Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem. kada ga je Ebu Bekr upitaod a prouči ezan Bilal mu je rekao da želi da napusti Medinu. Bilal je kazao: ''Ako si me oslobodio robstav radi sebe, uraditi ću kako ti želiš, ako si me oslobodio Allaha radi, dopusti mi da odem'' onda je napustio Medinu i otišao u Siriju.

10. Bilal je usnio Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem koji mu je u snu rekao: ''zašto ne dođeš da me posjetiš'' zatim je Bilal otišao u Medinu i došao do Poslanikovog kabura, gdje je zaplakao, El-Hasan i El-Husejn su mu pršli i zamolili da prouči ezan za sabah, Kada je proučio ezan ljudi u Medini su plakali kao što nisu plakali još od dana kada je preselio Allahov Poslanik Sallallahu Alejhi ve Sellem.


11. Usmena predanja govore o tome kako su neki od Bilalovih potomaka otišli u Zapadnu Afriku i da je kraljevska porodica Keita iz Malijske imperije porijeklom od Bilala. A Allah najbolje zna.

izvor: https://dawudwalid.wordpress.com/

kaligrafija: Sami Gharbi (TUnis)

Malcolm X o različitim ulogama tepiha

U 17. poglavlju autobiografije Malcolm X-a dok priča o različitim iskustvima koje je doživio putujući u Mekku da obavi Hadž, Malcolm spominje i različite uloge koje ima tepih za klanjanje.


Iako sam tepih nema nikakvog vjerskog značaja, ovdje se ukazuje na interesantnu paralelu između mesdžida, tepiha za klanjanje i različitih funkcija mesdžida koji prvobitno služi za obavljanje namaza.

Njegov govor ide ovako:
''Uvidjeo sam kakvu bitnu ulogu ima tepih u cjelokupnom životu muslimana. Svaki musliman je imao svoj mali tepih za namaz (sedžadu). Svaki čovjek i žena, ili veća skupina su imali veći zajednički tepih. Muslimani bi klanjali na tip tepisima, zatim preko tih tepiha bi stavili platno i zatim bi jeli na njima, pretvarajući tepihe u trpezariju. zatim bi maknuli platno, hranu i posuđe i sjedili na tom tepihu- dnevna soba. Zatim bi se poredali i legli na tepih i tako zaspali, što bi predstavljalo i spavaću sobu. Tada, prije nego li sam otišao, sinulo mi je zbog čega su ovi tepisi sa istoka imali tako veliku cjenu u Bostonu na crnom tržištu kada sam bio od jedan od kradljivaca. To je bilo zbog truda i pažnje koji su uloženi u ove tepihe u ovim zemljama gdje se koriste u razne svrhe. Zatim, kada sam došao u meku vidio sam još jednu ulogu ovih tepiha. kada bi došlo do bilo kakve nesuglasice, rasprave, osoba koja je poštovana od strane obje suprostavljene strane bi došao i sjeo na taj tepih i zavađene ili osobe koje se ne slažu oko nečega bi sjele pored njega i zatim bi im ta osoba presudila, a mimo toga taj isti tepih je bio još i učionica.''



Malcolm X Rahimehullah je ubijen 21. 2. 1965 u 39. godini života


IZVOR: http://www.doamuslims.org/?p=1714

Ibn Tejmijje o Poslanikovoj porodici i sufijska propaganda

Pitanje: Esselamu alejkum. Želio bih postaviti neka pitanja koja me malo kopkaju, pa se nadam da ćete naći vremena za odgovor. Zašto je to rekao Ibn Tejmijje, to je stav šija. Ja sam mislio da je neka podvala, ali zaista u njegovom djelu ovako piše:

Kaže Ibn Tejmijje: “Ne možemo da slijedimo Aliju, osobu koja ne zna šta je pravda i koja se bori po svojoj sopstvenoj volji.“ (Minhadžu sunneti nebevijjeh, 2/203-204, I 3/156)

Kaže Ibn Tejmijje: “Ne postoji niko od učenjaka četiri mezheba niti od ostalih učenjaka islama koji se osvrću na Alijino mišljenje u fikhu.” (Minhadž, 4/142-143)

Kaže Ibn Tejmijje: “Nije Muavija taj koji je želeo i poticao na rat među muslimanima, već je to bio njegov suparnik Alija.” (Minhadž, 2/219)

Kaže Ibn Tejmijje: “Fatima je imala u svom srcu dijelova nifaka, licemjerstva, kada joj Ebu Bekr nije dao od mirasa Božijeg Poslanika.” (Minhadžu sunneh, 2/169)

Kaže Ibn Tejmijje: “Husejinov izlazak na Jezida je plod njegovog slabog razuma, jer je šteta od tog izlaska mnogo veća od koristi.” (Minhadžu sunneh, 2/241)



Odgovor:



Nema sumnje da je Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, jedan od najvećih učenjaka ehli sunneta vel džemata. To su priznali i bližnji i daljnji, osim zabludjelih sekti poput šija i sufija, obožavalaca grobova, čije je zablude i laži uveliko razotkrio Šejhul-islam, rahimehullahu te'ala. Zbog toga su se prsa spomenutih ljudi stijesnila i kada nisu našli drugi način da se suprostave Šejhul-islamu ili bolje reći istini koju je on nosio i širio, posegli su za potvorama, lažima i izvitoperavanju njegovih riječi kako bi okaljali njegovu čast i ugled kod onih koji nemaju dovoljno znanja i koji ne poznaju dovoljno njegove stavove. Jedna od tih potvora za kojom su posegli jeste i potvora da Šejhul-islam napada i vrijeđa ehlul bejt, Aliju, Fatimu i njihove časne potomke, radijAllahu anhum edžmein.

Ova potvora nije baš tako nenamjerno izabarana. Naprotiv, izabrana je sa velikom lukavstvom, jer oni dobro znaju mjesto ehlul bejta kod ehli sunneta, i dobro znaju da oni koji napadaju ehlul bejt gube ugled i položaj u njihovim očima.



Da sada pojasnimo citate koji se spominju u pitanju i odgovorimo na potvore, laži i izvitoperavanje riječi Šejhul-islama, rahimehullahu te'ala.



Prvi citat: “Ne možemo da slijedimo Aliju, osobu koja ne zna šta je pravda i koja se bori po svojoj sopstvenoj volji.“ (Minhadžu sunneti nebevijjeh, 2/203-204, I 3/156)



Vratili smo se na pomenuti izvor i našli da Šejhul-islam kaže sljedeće (Prije nego li spomenemo riječi Šejhul-islama, napominjemo da je jedna od najbitnijih karakteristika novotara i onih čija su srca bolesna uzimanje jednog dijela šerijatskih tekstova i govora uleme, a zanemarivanje drugih tekstova koji ih pojašnajvaju. Isto tako, uzimanje samo jednog dijela govora bez onoga što mu prethodi ili onoga što dolazi prije ili poslije tih riječi, a koje su jako bitne i bez kojih govor neće imati svoga smisla. Takav je slučaj i sa spomenutom rečenicom koja pored toga što je istrgnuta iz podužeg konteksta, nije ispravno prevedena):



''Takav je slučaj ehli sunneta i rafidija po pitanju Ebu Bekra i Alije. Rafidija ne može pritvrditi iman Alije, njegovu pravdu, činjenicu da je od stanovnika Dženneta, a da ne govorimo o imametu (vođstvu, hilafetu), a da isto to ne pritvrdi i Ebu Bekru, Omeru i Osmanu. Jer, ako želi to pritvrditi samo Aliji, dokazi neće biti na njegovoj strani, isto kao kada kršćanin želi pritvrditi poslanstvo Mesiha (Isa, alejhis-selam), a ne i poslanstvo Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, dokazi neće biti na njegovoj strani.



Pa, kada mu haridžije koje tekfire Aliju, ili nasibije koje ga smatraju fasikom kažu (tj. kažu rafidiji) da je Alija bio zalim, da je želio dunjaluk, da je hilafet želio za sebe i borio za njega svojom sabljom tako da je ubio na hiljade muslimana i nije uspio da uspsostavi samostalnu vlast, već su ga napustili njegovi drugovi i borili se protiv njega. Ako je ovaj govor neispravan (fasid) onda je govor rafidije po pitanju Ebu Bekra i Omera još neispravniji. A ako je njegov govor (govor rafidije) prihvatljiv po pitanju Ebu Bekra i Omera, onda je prethodni govor (tj. govor haridžije i nasibije) još prihvatljiviji, jer je svima poznato da su ljudi Ebu Bekra izabralali svojom voljom i zadovoljstvom, bez da iko bude udaren sabljom ili prutom. Nikome od namjesnika koje je postavio nije dao imetak, složili su se oko njegova hilafeta, a on nije postavio nikoga od svoje rodbine i familije za namjesnika, niti je svojim nasljednicima ostavio muslimanski imetak. Imao je imetak kojeg je potrošio na Allahovom putu i za njega nije uzeo nadoknadu. A ono što je posjedovao od muslimaskog imetka, ogrtač i robinju, oporučio je da se vrati u bejtul mal. Zatim, pored toga, nije ubio muslimana u svom vilajetu (vlasti), niti se sa muslimanima borio protiv muslimana, već se borio protiv murteda i kafira, tako da je otpočeo osvajanja i kao halifu ostavio pametnog i povjerljivog, koji je osvojio države i proširio pravdu i ihsan (dobročinstvo).



Pa, ako rafidija može reći da je on (Ebu Bekr) želio dunjaluk i vlast onda i nasibija može reći da je Alija bio zalim, da je želio imetak i vođstvo, da se borio za vlast tako da su se muslimani međusobno pobili, nije se borio protiv kafira niti su muslimani za vrijeme njegove vladavine videli išta drugo do šer i fitnu u vjeri i dunjaluku.



A ako je ispravno da kažemo da je Alija htio Allahovo zadovoljstvo i da su drugi od ashaba uskratili a ne on, te da je on bio mudžtehid koji je pogodio a drugi pogriješili – onda je još preče reći za Ebu Bekra i Omera da su oni željeli Allahovo zadovoljstvo, da su bili ispravni, a da su rafidije uskratili i da su nemarni u spoznaji njihova prava i da griješe što ih napadaju i kore. To je još preče, jer je šubha da su Ebu Bekr i Omer željeli vlast i imetak mnogo manja od šubhe da je Alija isto to htio i tada bi šubha haridžija koji su kudili i tekfirili Osmana i Aliju bila veća od šubhe rafidija koji kude Ebu Bekra, Omera i Osmana i tekfire ih, a uz to dodaj činjenicu da su neki ashabi i tabi'ini izostali od prisege Aliji ili se, pak, borili protiv njega.



Tada je šubha haridžija veća od šubhe onih koji napadaju Ebu Bekra, Omera i Osmana (tj. rafidija) jer su oni (haridžije i nasibije ) rekli: Mi ne možemo dati prisegu osim onome ko će biti pravedan prema nama, koji će spriječiti da nam se čini zulum i vratiti naše pravo od onoga koji nam čini zulum. Ako te ne uradi onda je nemoćan ili nasilnik, a mi nismo obavezni dati prisegu takvom.



Ako je ovaj govor neispravan (batil), onda je govor onih koji kažu da su Ebu Bekr i Omer bili nasilnici, da su željeli dunjaluk i vlast još neispravniji, i u to neće sumnjati onaj ko ima vid i znanje...''

(Završen citat Šejhul-islama Ibn Tejmije, rahimehullahu te'ala).



Podvučene riječi su upravo riječi koje su oni u čijim je srcima bolest i mržnja prema ulemi ehli sunneta vel džema'ata, uzeli i izvitoperili, iako one ne predstavljaju stav Šejhul-islama, već odgovor šijama i pojašnjavanje njihove zablude i nemoći da odgovore haridžijama i nasibijama u pomenutoj šubhi. Iz konteksta se jasno vidi da Šejhul-islam navodi riječi haridžija i nasibija, a ne svoje riječi. Činjenica je da ovi ljudi koji šire ove laži nisu ni čitali ove knjige Šejhul-islama već su to prihvatili od kolovođa zablude i sektaštva u ovom vremenu poput Kevserija i Sekkafa koji su prepuni mržnje i zlobe prema Šejhul-islamu.



Drugi citat: “Ne postoji niko od učenjaka četiri mezheba niti od ostalih učenjaka islama koji se osvrću na Alijino mišljenje u fikhu.” (Minhadž, 4/142-143)
Kada smo se vratili na spomenuti citat našli smo sljedeće:

Šejhul-islam, rahimehullahu te'ala, kaže: „Poglavlje: Rafidija kaže: A u fikhu, fukaha (pravnici) se vraćaju njemu (tj. Aliji radijAllahu anhu).'' Pa kaže Šejhul-islam: „Ovo je otvorena laž jer među četvoricom imama mezheba niti drugim fekihima ummeta nema onih koji se vraćaju na njega u fikhu. Što se tiče imama Malika, njegovo znanje je od stanovnika Medine, a oni gotovo da ništa nisu uzeli od Alije već su fikh uzeli od sedmorice pravnika kojeg su oni uzeli od Zejda, Omera ibn Omera i drugih ashaba. Što se tiče Šafije, on je fikh uzeo od Mekelija, drugova Ibn Džurejdža poput Seida ibn Salima i Muslima ibn Halida, a Ibn Džurejdž je, opet, fikh uzeo od drugova Ibn Abbasa poput Ata'a i drugih. Ibn Abbas je bio samostalan mudžetid, a kada bi i dao fetvu na osnovu govora ashaba izdao bi fetvu Ebu Bekra i Omera, a ne Alije kojem je osporio neke stvari. Što se tiče Ebu Hanife, njegov šejh je bio Hamad ibn Ebi Sulejman, a Hamad je uzeo od Ibrahima, Ibrahim od Alkame, a Alkama od Ibn Mesuda, radijAllahu anhu. Što se tiče imama Ahmeda, bio je na mezhebu ehlul hadisa (sljedbenika hadisa). Fikh je uzeo od Ibn Ujejne, Ibn Ujejne od Amra ibn Dinara, a on od Ibn Abbasa i Ibn Omera. Isto tako, uzeo je od Hišama ibn Bešira, a on od Hasanovih (Hasan el-Basri) drugova i Ibrahima en-Nehaija. Također, uzeo je od Abdur-Rahmana ibn Mehdija, Vekia ibn Džerraha i njima sličnim. Sjedio je sa Šafijom i uzeo također od Ebu Jusufa. Takav je slučaj i sa Ishakom ibn Rahevejhom, Ebu Ubejdom i drugim imamima. Evzaijev i Lejsov fikh je uglavnom od stanovnika Medine, a ne od Kufljana (gdje je inače bio Alija, radijAllahu anhu).'' (Završen citat Šejhul-islama).



Iz prethodnog citata zaključujemo dvije stvari:



Prva stvar: onaj ko je spomenuo spomenute riječi nije ispravno preveo riječi Šejhul-islama. Ispravan prijevod spomenute rečenice je podvučen crnom linijom. Iz prijevoda koji stoji u pitanju, zaključuje se kao da Šejhul-islam omalovažava fikh Alije, radijAllahu anhu, što nije tačno, kako se to jasno vidi iz prijevoda kojeg sam spomenuo.



Druga stvar, a to je da Šejhul-islam ovim tekstom odgovara rafidiji koji pretjeruje po pitanju Alije, radijAllahu anhu, koristiće se čak i lažima kako bi uzdigao Aliju, radijAllahu anhu, kome nisu potrebne laži kojim bi se dokazao njegov ugled i položaj kod ehli sunneta, jer su njegovo mjesto i položaj i te kako poznati Šejhul-islamu i ehli sunnetu i veliki je broj hadisa Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji govore o vrlinama ovog plemenitog ashaba i pravednog halife, radijAllahu anhu. Rafidija želi da prikaže situaciju takvom da su svi učenjaci i imami uzeli fikh od njega, što nije istina, i to je upravo ono što Šejhul-islam pojašnjava spomenutim govorom. Šejhul-islam je spomenutim govorom ukazao da četvorica imama nisu imali većih kontakata sa učenicima imama Alije, stoga i nisu uzeli fikh od njega, već od onih učenjaka sa kojima su bili u kontaktu, a koji su znanje uzeli od drugih ashaba mimo Alije, radijAllahu anhu. U daljem nastavku teksta Šejhul-islam spominje kako je jako mali broj rivajeta u Muvetti imama Malika, koji se prenose od Alije, radijAllahu anhu, i njegovih potomaka. Isti je slučaj i sa dva Sahiha, Sunenima i Musnedima, gdje je jako malo rivajeta od Alije, radijAllahu anhu. Šejhul-islam je zatim odgovorio na laž rafidije da je Ebu Hanife uzeo znanje od Džafera es-Sadika, i druge laži pomenutog rafidije.

Odgovorio: Idriz Bilibani, prof.
http://www.stazomislama.com/fetve-i-odgovori/odgovori-na-pitanja/29-ibn-tejmijje-i-ehlul-bejt

PREPORUKA

istina.ba

Toplo preporučujem, stranica ne posjeduje šarene slike ili ''SMIJEŠNE'' islamske video klipove koje bi vam ometali pažnju nego baš predstavlja ono što umetu danas treba, konkretne stvari sa dokazima i  ozbiljnosti u stvarima koje i moraju da se shvate ozbiljno.