PROPIS IZUČAVANJA FILOZOFIJE

PITANJE:

Kakav je propis izučavanja filozofije? Imajte na umu da je filozofija obavezni predmet kod nas u Alžiru?


ODGOVOR:

Hvala pripada Allahu.


PRVO:

Moramo shvatiti šta je filozofija i koji su njeni temelji prije nego utvrdimo propis njenog izučavanja, jer, spuštanje propisa na nešto obično biva zasnovan na osnovu onoga kako je ta stvar viđena.


El-Gazali kaže u El-Ihja’, 1/22: “Filozofija nije ogranak znanja, već nju zapravo čine četvoro:

1- Geometrija i matematika: i ovo je dozvoljeno, kao što smo već spominjali, i nema razloga zbog čega nebi bilo dozvoljeno izučavati ih, osim ako postoji bojazan da osoba time ne pretjera i zađe u zabranjene ogranke znanja, jer većina onih koji to izučavaju prelazi granicu i zapadaju u novotarije, pa bi slabe trebalo sačuvati od toga.

2- Logika: koja se bavi načinom dokazivanja, uslovima validnog dokazivanja, definicijama koje sadrže dokaze i smjernicama pri korišćenju dokaza. Nešto od toga spada u ‘ilmu-l-kelam (dijalektiku).

3- Teologija: što je govor o biću i svojstvima Allaha, što također spada pod oblast ‘ilmu-l-kelama. Filozofi nemaju neku drugu vrstu znanja specifičnu za njih, već imaju samo neke stavove i ideje koje su za njih specifični, gdje neki od njih bivaju kufr (nevjerstvo) a drugi bida’h (novotarija).

4- Prirodne nauke: među kojima ima onoga što je suprotno šeri’atu, islamu i istini, pa je to neznanje, a ne znanje koje se može pripojiti drugim granama znanja. Nešto od toga uključuje raspravu o svojstvima različitih elemenata i kako se neki od njih može pretvoriti i promijeniti u drugi element. Ovo je slično načinu kako doktor ispituje ljudsko tijelo, kada to čini iz ugla šta ga čini bolesnim a šta mu je lijek. Oni uzimaju sve elemente u obzir gledajući kako se mijenjaju i kreću. Međutim, medicina ima granicu nad tijelom i traga samo za onim što je nužno, dok nema potrebe za izučavanjem ontološkog naturalizma.”


U El-Mevsu’ah el-Mujesserah fil-Adjan vel-Mezahib el-Mu’esirah, 2/1118-1121, se kaže:

“Filozofija je grška riječ sastavljena iz dvije fraze: Philo, što u osnovi znači: altruizam, dok Pitagora to okreće u značenje: ljubav; i fraze Sophia koja znači: mudrost. Riječ filozof je derivirana iz fraze filozofija i znači: zaljubljenik u mudrost, ali je značenje okrenuto u značenje: mudrost.

Zatim su filozofi nazvani mudracima (ar. hakim). U prošlosti, riječ filozofija se odnosila na izučavanje temeljnih principa, gledajući znanje kao nešto prosto zasnovano na razumu, čiji je cilj nalaženje istine. Za njene podržavaoce, filozofija je, kao što Dr. Tavfik el-Tavil opisuje: “Racionalno ispitivanje, lišeno ograničenja i spoljašnjih autoriteta nad tim, i mogućnost putovanja na temeljima logike, propagirajući njene stavove bez obzira na razliku među njihovim (filozofskim) stavovima i što je uobičajeno poznato, vjerskim uvjerenjima i uputama tradicije, bez konfrontiranja, otpora ili kazne od nekog autoriteta. Prema stavu Aristotela, filozof je na većem stepenu od Allahovog Poslanika, jer Poslanici – kako on misli – shvata stvari posredstvom imaginacija, dok filozofi shvataju stvari posredstvom razuma i razmišljanja. Prema njihovom stavu, imaginacija je na manjem stepenu od razmišljanja. El-Farabi se slaže sa Aristotelom u stavu da su filozofi na većem stepenu od Poslanika.

U ovome smislu, filozofija je oprečna mudrosti, što u islamskoj terminologiji čini: sunnet, kao što spominje većina hadiskih-eksperata i islamskih pravnika, i u smislu presude, znanja i vičnosti, pored moralnih smjernica kojima se kontroliraju želje i strasti, čuvajući te od činjenja zabranjenih stvari. Mudrac je onaj koji posjeduje ove osobine, zbog čega filozofija, onakva kako je definišu sami filozofi, biva jedan od najopasnijih zabluda i najopasnijih stvari kojima se bori protiv imana i vjere na temeljima logike, što je vrlo lahko koristiti kako bi time zbunio ljude u ime razuma, tumačenja i metafora kojima se izvrću kur’ansko-hadiski tekstovi.


Imam Eš-Šafi’i kaže: “Ljude nije zadesilo neznanje i oponiranje (istini) sve dok nisu ostavili arapsku terminologiju a prihvatili terminologiju Aristotela.”

Iako je filozofija već postojala u drevnoj Egipatskoj civilizaciji, Indiji i Persiji, svoju slavu je stekla sa Grcima i postala sinonimna sa tom zemljom, a razlog je taj što su Grčki filozofi bili zainteresirani u njenom prenošenju iz zaostavštine idolopoklonika i ostataka iz Božanskih-vjera, okorištavajući se iz svetih knjiga datih Ibrahimu i Musau, ‘alejhimu-s-selam, nakon podbjede Grka nad Hebrejima nakon okupacije Babilona, a i okorištavajući se od vjere Mudrog-Lukmana. Stoga, to je miks stavova koji potvrđuju pravo na obožavanje i Gospodarstvo Stvoritelja koje je zatrovano sa idolatrijom. Zato Grčka-filozofija, na neki način, više oživljava od novotarija.


Ibn ebi-l-‘Izz, komentator Tahavijevog djela o islamskom vjerovanju, sumira pet temeljnih principa vjere unutar škola filozofske-misli na sljedeći način:

Bog postoji ali nema stvarnost ili biće; On ne zna detalje Njegovih stvorenja, dok zna na uopćen način, tako da su zanegirali da On stvara djela stvorenja. Oni ne vjeruju u Božije Knjige, jer – po njima – Bog ne govori, pa je Kur’an prosto nešto što potekne iz aktivnog-razuma u čista ljudska srca, a uzvišen i čist je Allaha od ovoga što govore. Ne postoji Biće koje se uzvisilo iznad stvorenja ili koje se spušta na dunjalučko nebo, već – po njihovom mišljenju – sve su to ideje na umu koje zapravo ne postoje u stvarnosti. Filozofi su oni koji najviše negiraju Sudnji-dan i njene događaje. Prema njihovom stavu, Džennet i Vatra su samo parabole koje se koriste kako bi mase shvatile te koncepte, dok oni nemaju svoju stvarnost izvan umova ljudi.

Grčki-filozofi i dalje imaju jak uticaj na sve zapadne filozofe i ideologije, kako oni drevni tako i moderni. Uistinu, većina kelamističkim skupina (npr. eš’arije i maturidije) su pod njihovim uticajem. Terminologija islamske-filozofije se nije pojavila kao grana znanja koja se izučava na islamskim studijama sve dok to nije uveo šejh Mustafa ‘Abdu-r-Rezzak – Azharski šejh – kao ograničenje napada sa strane zapada na islam na temelju ideje da islam nema filozofiju, dok je stvarnost takva da je filozofija samo strano tijelo unutar tijela islama! Nema filozofije u islamu i nema filozofa među muslimanima u spomenutom devijantnom smislu. Zapravo, u islamu imamo određeno istraživačko-znanje i učenjake istraživače koji su ispitivali ovu stvar, a najpoznatiji među njima koji su se pripisivali islamu bili su El-Kindi, El-Farabi, Ibn-Sina (Avicena) i Ibn-Rušd (Averroes).”


DRUGO:

Većina islamskih pravnika spominje da je haram (strogo zabranjeno) proučavati filozofiju. Neki od komentara o tome vam predstavljamo:


1- Ibn-Nudžejm (hanefija) kaže u El-Ešbah ven-Naza’im:

“Sticanje znanja može biti obaveza svakog pojedinca, što je onoliko koliko je potrebno da bi mu vjersko znanje bilo ispravno; ili može biti kolektivna-obaveza, što je dodatak na prethodno znanje i uči se zbog koristi drugima; ili može biti pohvalno, što je dubiozno proučavanje fikha (islamskog prava) i ‘ilmu-l-kalb (pročišćenja srca); ili može biti haram (strogo zabranjeno), što je učenje filozofije, sihra-obmane (brze ruke), astrologije, geomancije (proricanja), filozofskog naturalizma i stvarnog-sihra.”

El-Ashbah vel-Naza’ir ma’ šerhiha: Gamaz ‘ajun el-Basa’ir od El-Hamavija, 4/125.


2- Ed-Dardir (malikija) kaže u Eš-Šerh el-Kebir, govoreći o vrstama znanja koje su kolektivne-obaveze: “...a primjer tome je učenje dijela šeri’ata koje ne spada u osnovno znanje koje je obaveza svakog pojedinca, ušta su uključeni i fikh, tefsir, hadis i ‘akida, i ono što pomaže pri tome kao što je arapska-gramatika i literatura, tefsir, matematika i usuli-fikh – a ne filozofija i astrologija, ili ‘ilmu-l-kelam, prema najispravnijem stavu.”

Kaže Ed-Dasuki u svojoj Hašiji, 2/174:

“Njegov govor “prema najispravnijem stavu” znači da je zabranjeno čitati knjige od El-Badžija, Ibnu-l-Arebija i Ijada, nasuprot onima koji govore da je nužno izučavati ih po redu kako bi se shvatila ‘akida (islamsko-vjerovanje) i osnovna vjerska pitanja. El-Gazali kaže da onaj koji upozna ‘ilmu-l-kelam time nije stekao ništa od pitanja vjerovanja koje već ne poznaje običan čovjek, dok se takav samo izdvaja po jačini argumentovanja i debatiranja.”


3- Zekerija el-Ensari (šafija) kaže u Esna el-Matalib, 4/182:

“A što se tiče učenja filozofije, sihra-obmane, astrologije, geomancije, filozofskog naturalizma i pravog-sihra, sve je to haram!”


4- El-Bahuti (hanbelija) u Keššaf el-Kina, 3/34:

“Suprotno šeri’atskom znanju je znanje koje je haram (strogo zabranjeno) i mekruh (pokuđeno). Haram znanje je ‘ilmu-l-kelam čiji se sljedbenici raspravljaju čisto na temelju razuma ili govore na način oprečan vjerodostojnim i jasnim predajama. Ako govore samo na temelju predaja, ili na temelju kur’ansko-hadiskih tekstova i onih razumskih stavova koji su kod njih ispravni, onda je to temelj vjere i put ehlu-s-sunneta vel-džema’ata. Ovo je značenje riječi šejhu-l-islama Tekijud-dina (Ibn-Tejmijje), koji je u svome komentaru to još bolje pojasnio. (Haram znanje je) također i filozofija, sihr-obmane, astrologija i geomancija, kao i alhemija i filozofski naturalizam.”


Trebamo napomenuti da imamo izuzetak iz ove zabrane za one koji to izučavaju posebno kako bi pojasnili zabludjelost filozofije i opovrgli i odgovorili na zablude koje isturiše.


TREĆE:

Ako vam je izučavanje filozofije obavezno, (kao što se spominje u pitanju), onda se moraš sačuvati od vjerovanja u sve što je od nje zabluda i od divljenja filozofima. Moraš težiti da stekneš šeri’atsko znanje, a posebno stvari koje se tiču ‘akide (islamskog-vjerovanja), kako bi izgradio imunitet i odbojnost od njihovih kvazi-argumenata. Molim Allaha da te pomogne i uputi na dobro.


A Allah najbolje zna.


izvor: Fetve Šejha Muhammeda Saliha El-Munedžida FETVA BR.88184.
Sa engleskog preveo: Saud Šabović
http://islamqa.info/en/88184