''Ništa nije draže Allahu od dvije kapi i dva traga''

Allahov Poslanik ﷺ je rekao:وعن أبي أمامة صدي بن عجلان الباهلي، رضي الله عنه ، عن النبي صلى الله عليه وسلم قال‏:‏ ‏ "‏ليس شئ أحب إلى الله تعالى من قطرتين وأثرين‏:‏ قطرة دموع من خشية الله، وقطرة دم تهراق في سبيل الله، وأما الأثران‏:‏ فأثر في سبيل الله تعالى، وأثر في فريضة من فرائض الله تعالى‏"‏ ‏
(‏‏(‏رواه الترمذي‏.‏وقال حديث حسن‏‏

Ništa nije draže Allahu od dvije kapi i dva traga, kap-suza koja padne iz straha od Allaha i kap krvi na Allahovom putu, što se tiče dvaju tragova to su trag pridobjen na Allahovom putu i trag dobijen prilikom čuvanja obaveznih dužnosti koje je Allah propisao''
(Sahih-Sunen od Tirimzija, hadis je hasen-dobar autentičan)
dva traga se odnose na trag koji se nenamjerno pojavi na čelu klanjača odnosno trag na stopalima koji je nastao prilikom sjedenja u namazu i ožiljak stečen prilikom borbe na Allahovom putu ili u sličnim situacijama.

štetnost bluda

Rekao je Imam Ibnu-l-Kajim: 

“ Blud okuplja sva zla svojstva kao što su pomanjkanje vjere, gubitak pobožnosti i ljudskosti i pomanjkanje (nestanak) ljubomore. Nećeš naći bludnika koji se ustručava da učini bilo koji grijeh, da ispunjava ugovoreno, da je iskren u govoru, da održava prijateljstvo sa nekim i da je ljubomoran prema svojoj porodici. 

- Biva uzrokom crnine i potamljenosti lica i prekriva ga brigom i mrzovoljom što mogu primijetiti oni što ga gledaju. 

- Oduzima,onome koji ga čini, čistotu (ljepotu) kojom je Allah opisao čestite i kreposne robove, a zamjenjuje je pokvarenjaštvom (nečistoćom) kojim je Allah opisao bludnike kao što kaže Uzvišeni:

الْخَبِيثَاتُ لِلْخَبِيثِينَ وَالْخَبِيثُونَ لِلْخَبِيثَاتِ ۖ وَالطَّيِّبَاتُ لِلطَّيِّبِينَ وَالطَّيِّبُونَ لِلطَّيِّبَاتِ ۚ أُولَـٰئِكَ مُبَرَّءُونَ مِمَّا يَقُولُونَ ۖ لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ

“ Pokvarene žene su za pokvarene ljude, a pokvareni ljudi su za pokvarene žene, čestite žene su za čestite ljude, a čestiti ljudi su za čestite žene.” (Prijevod značenja - En-Nur, 26.)

Daija Abu Mus'ab Wajdi Akkari - Ako ne klanjaš, nisi musliman

83:14

ZA ONOGA KO PAMETI IMA [36:40]

KOMENTAR RIJEČI: 'KADA TRAŽIŠ TRAŽI OD ALLAHA!'

Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će neprestano tražiti od ljudi, mada je neovisan od traženja, sve dok ne dođe na Kijametski dan, a na licu neće imati ni komadić mesa.“ (Muslim) 

Naređuje da tražimo jedino od Allaha, i zabranjuje da tražimo od drugih, od stvorenja.

Uzvišeni Allah naređuje da Njega molimo i od Njega tražimo: „I Allaha iz izobilja Njegova molite.“ (En-Nisa, 32)

Tirmizi od Ibn Mesuda, radijAllahu anhu, bilježi Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: „Molite Allaha (da vam udjeli) od Njegove dobrote, jer Allah, uistinu, voli da od Njega tražite!“ (Et-Tirmizi, Ibn Adijj, Et-Taberani)

Tirmizi, također, i od Ebu Hurejre,  radijAllahu anhu, bilježi mer'fu-predaju: „Ko ne traži od Allaha, on je na njeg srdit!“ (Et-Tirmizi, Buharija, Ahmed, Ibn Ebi Šejbe, Ibn Madže)

Tirmizi bilježi i hadis: „Neka svako od vas sve svoje potrebe traži od svog Gospodara, pa i remen koji mu pukne na sandali.“ (Et-Tirmizi, Ibn Habban, Ibn es-Sunni)

U ovom značenju postoje mnogobrojni hadisi, kao i vjerodostojni hadisi po pitanju  zabrane traženja od nekog mimo Allaha.

Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će neprestano tražiti od ljudi, mada je neovisan od traženja, sve dok ne dođe na Kijametski dan, a na licu neće imati ni komadić mesa.“ (Muslim)

Jedna grupa ashaba dala je prisegu (bejat) Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, da neće od ljudi tražiti ništa.(Muslim) Pa kada bi nekome od njih ispao bič ili uzde sa deve, ne bi ni od koga tražio da to doda. Među njima su Ebu Bekr es-Siddik, Ebu Zerr, Sevban

Znaj, da je traženje jedino od Uzvišenog Allaha, ni od koga drugoga od stvorenja, potvrđeno Šerijatom i razumom, i to sa nekoliko aspekata:

-          Traženje nosi sa sobom žrtvovanje ugleda i poniznost onoga koji traži. A toga nije dostojan niko, osim Allah. Jedino se Njemu treba poniziti ibadetom i traženjem, a to je jedan od znakova iskrene ljubavi.

Jusuf ibn Husejn je bio upitan zbog čega se zaljubljenici u Allaha toliko ponižavaju u svojoj ljubavi, pa je odgovorio stihom:

Poniznost mladića u ljubavi čast je

Pokornost voljenoj osobi, za njega, dostojanstvo je

Iskazivanje ovakve poniznosti i ljubavi dozvoljava se samo prema Allahu, jedino je On toga dostojan. To upravo i jeste suština robovanja i obožavanja (ibadeta) koji pripada samo Istinskom Gospodaru.

Imam Ahmed se ovako obraćao Allahu u svojim dovama:

„O moj Gospodaru, kao što si sačuvao moje lice da ne pada na sedždu bilo kome osim Tebi, pa sačuvaj ga da i ne traži ni od koga osim od Tebe.“

Ebul-Hajr el-Ekta' je ispričao: „Boravio sam godinu dana u Mekki. Jednom me je pritisnula nestašica i velika potreba. Kad god sam namjeravao da izađem da zatražim pomoć, začuo bih glas koji mi se obraćao: „Zar ćeš lice kojim padaš Meni na sedždu poniziti pred drugim.'“

Iz ovog razloga će kod onoga kome bude navika tražiti pomoć bez opravdanog razloga, na Sudnjem danu, lice biti bez mesa, kao što se potvrđuje i u Buharinoj i Muslimovoj zbirci. Jer, takav čovjek je svojim postupcima na dunjaluku sa svog lica skinuo fizičku ljepotu i sjaj tako što će snjega zguliti meso i ostaviti same kosti, a otkloniti će i suštinsku ljepotu i sjaj, pa takav čovjek kod Allah neće biti ugledan.

-          Traženje od Allah je iskaz stvarnog robovanja, jer je u tome očito povinovanje pred Gospodarom, i priznavanje Njegove moći da otkloni poteškoću.

Dok je traženje od stvorenja zulum, pošto stvorenja ne mogu ni sama sebi korist pribaviti niti od sebe štetu otkloniti, pa kako mogu takvo što nekome drugome učiniti?! Moliti stvorenje za nešto, znači staviti ga na poziciju Onoga koji ima moć, a ono (stvorenje) nije Moćni.

Isto značenje potvrđuje hadis-kudsi koji prenosi Ebu Zerr, radijAllahu anhu, u kome je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prenio da je Uzvišeni rekao: „O Moji robovi! Kada bi se vaši prijašnji i potonji, ljudi i džini sakupili na jednom mjestu, pa od Mene zatražili, pa da svakom dam ono što je zaiskao, to ne bi umanjilo od onoga što je kod Mene osim koliko igla umanji od mora kada se u njega stavi.“ (Muslim)

Tirmizi i drugi bilježe i dodatak ovog kudsi-hadisa, koji glasi: „Zato što sam Ja Darežljivi, Plemeniti, radim ono što ja hoću! Moje davanje su riječi, Moja kazna su riječi, kada zaželim nešto samo kažem: Budi, i to biva.“ (Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže)

Pa kako čovjek može tražiti od ovisnog i nemoćnog, a ostaviti Neovisnog i Moćnog!? Ovo je uistinu jako čudno!

Neko od ispravnih prethodnika (selef) je rekao: „Ja se stidim da tražim nešto dunjalučko od Allaha Koji je njegov vlasnik, pa kako da tražim od onoga koji nije njegov vlasnik, tj. od stvorenja.“

Jedan od ispravnih prethodnika prenosi da je čitao u jednoj od objavljenih knjiga u kojoj je Uzvišeni Allah objavio (u prijevodu značenja): „Zar se u teškoćama može imati nada u nekoga mimo Mene?! Teškoće su u Mojoj Ruci, ja Ja sam Živi, Vječni! Zar se s nadom u jutarnjim časovima, može kucati na vrata mimo Mojih?! A u Mojoj Ruci su ključevi od svih kazni. Moja vrata su otvorena onome ko od Mene traži kada ga nevolja zadesi, ili koji se u Moju milost nada kada u sve druge nadu izgubi.Ko je taj koji je pokucao na Moja vrata a da mu ih nisam otvorio?! Kod mene je kraj nadanja pa kako se onda nade mogu presjeći?! Zar sam Ja škrt, pa me moj Rob smatra škrticom?! Zar i dunjaluk i Ahiret, i plemenitost i dobrota ne pripadaju Meni? Pa šta onda one koji se nadaju sprečava da se Meni nadaju? Kada bi se sakupili stanovnici nebesa i Zemlje, pa kada bi svakome dao onoliko koliko sam svima dao, i kada bi svako ispunio svoja nadanja, ne bi to umanjilo od Moje vlasti ni koliko trunčić! Kako može nestati carstvo koje Ja održavam?! Pa neka su daleko oni koji su izgubili nadu u Moju milost! I neka su daleko oni koji prema Meni griješe i koji nasrću da čine ono što sam Ja zabranio!“

-          Allah uistinu voli da se od Njega traži, a srdit je na one koji to ne čine. On Uzvišeni želi od Svojih robova da Mu žude, da Ga mole i da od Njega traže, da Mu dove upućuju i da pred Njim ponizni budu. On voli one koji su ustrajni u upućivanju dova.

Stvorenjima je općenito mrsko kada od njih neko, zvog svog siromaštva i nemoći, nešto traži. Ibn Semmak je kazao: „Ne traži od onoga koji bježi od tebe, već traži od Onoga Koji ti je naredio da od Njega tražiš.“

Ibn Attahije je spjevao:

Allah srdi se, kad od Njega ne tražiš

Dok se čovjek srdi, kad od njeg tražiš

Stoga samo od Njega treba iskati

Dobrota Njegova sve će obuhvatiti

Uzvišeni Allah zove Svoje robove da od Njega traže, i svaku noć poziva: „Ima li neko da nešto traži, pa da mu dam?! Ima li neko da dovu čini pa da mu se odazovem?!“

Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja): „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“ (El- Bekare, 186)

 Pa u koje god Ga vrijeme rob zamoli, On čuje, blizu je, odaziva se, između njih nema zastora niti vrata. Dok se ljudi grade zidinama i kapijama, i do njih je u većini slučajeva teško doći.

Tavus je posavjetovao Ataa riječima: „Čuvaj se da moliš za svoje potrebe onoga koji je pred tobom svoju kapiju zaključao i vratara postavio! Usmjeri se Onom čija je kapija do Sudnjeg dana otvorena! Naredio ti je da Ga moliš, a obećao ti se odazvati.“

Vehb bin Munebbeh je rekao jednom učenjaku: „Ideš vlastodržcima, a njihovim se sinovima tvoje znanje nosi?! Teško tebi, ideš onima koji pred tobom svoja vrata zatvaraju, pokazuju ti da su oskudni, i od tebe svoja blaga skrivaju. Ostavljaš Onog Koji ti Svoja vrata i u po noći i u po dana otvara, i Koji ti Svoje bogatstvo pokazuje, i tebi kazuje:

„Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“ (Gafir, 60)

Mejmum bin Mihran, kad je vidio gomilu ljudi okupljenu pred kapijom jednog vezira, je rekao: „Ko ima potrebu kod vladara, pred njim su mnoga vrata zatvorena, a vrata Milostivog su širom otvorena. Neka ode u džamiju i klanja dva rekata, pa neka traži što god mu zatreba.“

Bekr el-Muzeni bi govorio: „Čovječe, ko ima poput tebe?! Kada hoćeš očistiš se, a potom sa svojim Rabbom razgovaraš. Ni zastora, niti tumača.“

O ovom značenju neko je rekao:

Kaži onima što u kućama se se zaključali

Od prosjaka da bi se zaklonili

Ako vratari vaši priječe susret sa vama

Ta pred vratima Allahovim vratara nema

Ograđena su dvorišta careva

Dvorište bez ograda je kapija Allahova.

Ibn Ebid Dun'ja bilježi hadis od Ebu Ubejde bin Abdillah bin Mesuda u kome stoji da je nekakav čovjek došao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i rekao: „O Allahov Poslaniče, ljudi iz nekog plemena su me napali i odnijeli mi sina i ukrali mi kamile.“ Pa mu je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: „Muhammedova rodbina ima toliko i toliko članova, nemaju niti pregršti niti sa hrane.“ Čovjek se molbom obratio Allahu, pa kada se vratio kući žena ga upita: „Šta ti je rekao?“, a on je obavijesti. Ona će na to: „Da, nije ti odgovorio ni udovoljio.“ Međutim, nije dugo prošlo, a Allah mu povrati sina i kamila više nego što je izgubio.

Potom je došao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i o svemu ga izvijestio. Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, se ispe na minber, zahvali se Allahu i naredi ljudima da od Allaha traže i da Njemu hrle, a potom prouči ajet: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. I obskrbit će ga odakle se i ne nada.“ (Et-Talak, 2-3)

Jedan čovjek tražio je od Sabita el-Bannanija da bu bude zagovornik kod sudije (kadije) u rješavanju nekog njegovog problema. Sabit pođe sa njim, pa ne prođe ni pored jednog mesdžida a da nesvrati u njega klanjavši i dovu uputivši. Pa čim je sjeo u kadijinu odaju ustade i pođe da izađe, na što mu čovjek prigovori. Sabit mu reče: „Mi smo prepustili Allahu da presudi u tvom slučaju, pa nema potrebe za kadijom.“

Ishak bin Ubbad el-Basri jednom je u snu začuo glas koji mu je naredio: „Pomozi nevoljniku!“ Probudio se i upitao da li u njegovom komšiluku ima neko s potrebom, na što su mu odgovorili da ne znaju. Potom je ponovo zaspao pa mu je u san došao isti glas, a treći put mu se obratio riječima: „Kako možeš spavati a da nisi pomogao nevoljniku?“ Tada je ustao, uzeo tri stotine dirhema, uzjahao svoju mazgu i uputio se ka Basri. Stao je pred džamijom pred kojom su se klanjale dženaze. Ušao je u džamiju i zatekao čovjeka na namazu. Kada ga je primjetio, prvo se malo izmakao, a zatim mu se približio rekavši. „O Allahov robe, zar u ovo vrijeme? Na ovom mjestu? Koja ti je potreba?“ Čovjek odgovori: „Ja sam čovjek koji je imao glavnicu novaca od stotinu dirhema, pa su otišle iz mojih ruku, a imam dug od dvije stotine dirhema.“

Ishak mu izvadi novac i reče: „Ovo je tri stotine dirhema, uzmi ih!“, pa ih čovjek uze. Ishak ga upita: „Znaš li ko sam ja?“ „Ne“ odgovori čovjek. „Ja sam Ishak bin Ubbad, pa kad god zapadneš u teškoću, dođi mi, moja kuća je na tom i tom mjestu!“ Čovjek mu na to reče: „Allah ti se smilovao! Kada zapadnem u teškoću obratim se Onom Koji te je u ove sate iz kuće izveo, pa si ti meni došao.“

Abdur-Rahman bin Zejd bin Eslem pripovijeda: „Jedno jutro moja majka reče mome ocu: „Tako mi Allaha u tvojoj kući nema ništa za jelo!“ Otac je ustao, abdestio se, obukao i stao da obavi namaz. Majka mi se okrenula i rekla: „Tvoj otac osim ovoga neće ništa drugo poduzeti, pa izađi ti.“ Pošto sam izašao iz kuće na um mi je pao naš prijatelj koji je prodavao hurme, pa sam mu otišao na pijacu. Kada me je ugledao zovnuo me je i odveo me svojoj kući nahranivši me. Zatim je izvadio vrećicu sa trideset zlatnika, a ja mu nisam ni riječi rekao o našem stanju. Kazao mi je: „Poselami babu i reci mu da sam ga učinio svojim ortakom u dućanu, a ovo je njegov udio“

Šekik el-Belhi jednom je sjedio u svojoj kući kad mu se žena obratila: „Vidiš koliko su ti čeljad gladna! Nije ti dozvoljeno da ih opterećuješ preko njihovih mogućnosti!“ Potom je ustao, i pošto je uzeo abdest sjeti se čovjeka koji ga je zaklinjao Allahom da mu se obrati kada zapadne u nevolju i da je od njega ne krije. Pa kada je izašao iz kuće prošao je pored džamije i tada se sjetio riječi Ebu Džafera: „Ko bude imao potrebu kod nekog stvorenja neka se za njeno rješavanje prvo obrati Uzvišenom Allahu.“ Ušao je u džamiju i klanjao dva rekata. Pa kada je završio et-Tehijjatu savladao ga je san u kojem je čuo glas u kome se obratio: „O Šekiku, zar ljude upućuješ na Allaha a sam Ga zaboravljaš.“ Probudio se i zaključio da je to upozorenje od njegovog Gospodara. Nije izašao iz džamije dok nije obavio i Vitr namaz, a potom se uputio svojoi kući. Pred kućom je našao onog kome se bio uputio. Allah ga je pokrenuo i čovjek je donio njegovoj porodici onoliko koliko mu je bilo potrebno.

Ibrahim bin Edhem je izašao sa svojom braćom u jednu bitku. Odlučili su da zajednički podmire svoje troškove pa je svako od njih udijelio po jedan zlatnik. Pošto Ibrahim nije imao novaca razmišljao je od koga da napravi pozajmicu. U tom razmišljanju zaplaka i sebi reče: „Oh, sramote! Tražim od robova, a ostavljam njihovog Gospodara Koji će me pitati: „Ko je bio preči da od njega tražiš, Ja ili rob?!“ Abdestio se, zanijetio i na sedždi zamolio: „O moj Gospodaru. Ti znaš šta je od mene poteklo. To je zbog moje greške i neznanja. Ako me kazniš, pa ja tome i dolikujem, a ako mi oprostiš, pa to Tebi i dolikuje. Ti znaš moju potrebu, pa mi je Svojom milošću riješi.“ Potom je podigao glavu i pored sebe ugledao oko četiri stotine zlatnika! Uzeo je jedan zlatnik i otišao.

Asbeg ibn Zejd priča: „Ostao sam sa svojom porodicom tri dana bez hrane. Moja mala kćerka mi se požalila: „O moj babuka, gladna sam!“ Otišao sam u džamijsku abdesthanu, uzeo abdest i klanjao dva rekata. Na kraju sam proučio dovu kojom sam bio nadahnut: „O moj Gospodaru, otvori mi od Sebe nafaku. Ne dozvoli da se iko zbog moje nafake umara. A Ti me zbog toga na Ahiretu nemoj koriti, Tvojom milošću, o Najmilostiviji.“ Kada sam se vraćao kući, dočekala me je starija kćerka riječima: „Babuka, sada nam je uvratio amidža i ostavio nam je ovu vrećicu srebrenjaka. Sa njim su bila dva nosača, jedan nam je donio brašno a drugi od svega što ima na pijaci'. Rekao je: „Poselamite mog brata i recite mu: Kad god zapadne u poteškoću, neka zamoli ovom dovom biće mu udovoljeno!“ Asbeg veli: „Tako mi Allaha, ja nisam imao brata, niti znam ko je to bio! Međutim, Allah je Svemoćan!“

Hakem bin Musa pripovijeda: „Jedno jutro žena mi je kazala: „Nemamo hljeba, a ni brašna.“ Izašao sam iz kuće, ne mogavši ništa poduzeti. Na ulici sam rekao: „O moj Gospodaru, Ti znaš da ja vjerujem da si Ti znaš da ja u kući nemam ni hljeba ni brašna. Nemamo ni novaca, pa nam pomozi!“ Tada me srete jedan čovjek i reče: „Želiš li hljeba ili brašna?“ Rekoh: „Bilo šta od toga dvoga“ Nastavio sam tražiti čitav dan nastojeći da nešto zaradim, ali bez uspjeha. Vratio sam se kući, a ukućani su mi pripremili hljeb i mnogo mesa. Upitao sam ih: „Odakle vam ovo? Rekli su mi: „Od onoga koji te je sreo“, pa sam ušutio.

El-Evzai priča: „Dok sam bio u tavafu, vidio sam čovjeka koji se držao za pokrivač Ka'be govoreći: „O moj Gospodaru, ja sam siromašan kao što vidiš. Čeljad mi je gola kao što vidiš. Deva mi je klonula kao što vidiš. Pa šta ćeš učiniti, o Ti Koji vidiš, a Tebe ne vide?“ U taj čas neko ga zovnu: „Asime, Asime, požuri u Taif, preselio ti je amidža. Ostavio ti je hiljadu ovaca, tri stotine deva, četiri hiljade zlatnika, četiri roba i tri jemenske sablje. Idi i uzmi ih, jer on osim tebe nema drugog nasljednika.“ On mi reče: „Zar nisi čuo Allahove Riječi: „ A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno blizu.“ (El-Bekare, 186)

Nemoguće je nabrojati sva kazivanja u ovom smislu. Mnoga se nalaze u knjigama kao što su Kitabul feredž ba'deššidde, i Kitabu Mudžabidda've od Ibn Ebid Dun'ja. Zatim u Kitabul Mustasrihin billahi inde nuzulil belai od Kadi Ebil Velida bin Saffara i Kitabul Mustegisine billahi inde nuzulil balai od hafiza Ebul-Kasima, i u drugim knjigama koje su posvećene zuhdu, pobožnom (suzdržavanju), poučnim primjerima, historiji itd.

U knjizi Et-Tarihul Kebir autor Ebul Feredž bilježi svojim senedom kazivanje o hafizu Hasanu bin Sufjanu el-Fesviju koji je sa grupom svojih prijatelja boravio u Egiptu zapisujući hadise. Tako su vremenom ostali bez hrane pa su prodali ono što su imali od stvari. Kada više ništa nije ostalo što bi se moglo prodati, ostali su tri dana ne okusivši ništa od hrane. Četvrti dan, zbog velike potrebe, odlučiše da jedan od njih izađe i zatraži. Bacili su kocku. Kocka je pala na Hasana bin Sufjana koji je ovako objasnio svoje stanje: „Usplahirio sam se i zbunio. Nisam mogao ni od koga da zatražim. Otišao sam u ćošak džamije, klanjao dva duga rekata i zamolio Uzvišenog Allaha da nam otkloni poteškoću i da nam izlaz. Kad, skoro da nisam ni završio dovu a na vratima džamije pomoli se čovjek sa hizmećarom koji je u ruci nosio nešto prekriveno peškirom. Čovjek je upitao: „Ko je od vas Hasan bin Sufjan?“ Podigao sam glavu sa sedžde i rekao „Ja“ Čovjek nastavi: „Princ ibn Tulun šalje ti selam i pozdrav. Izvinjava vam se zbog nemara i nedostatka pažnje u sprovođenju obaveza prema vama.Šalje vam ovo što će vam biti dovoljno za određeno vrijeme. Sutra će vas posjetiti i lično vam se izviniti“

Ispred svakog od nas stavio je vrećicu sa stotinu zlatnika. Začudili smo se i upitali čovjeka za povod. Objasnio je: „Princ je danas u snu vidio viteza, u zraku, koji mu se obratio riječima: „Ustani i otiđi do Hasana bin Sufjana i njegovih drugova koji su u toj i toj džamiji. Gladuju već tri dana!“ Princ ga je upitao: „Ko si ti?“ Odgovorio je: „Ja sam Ridvan, čuvar Dženneta!“ Hasan dalje kazuje: „Zahvalili smo Uzvišenom Allahu, popravili svoje stanje, i tu noć otputovali iz Egipta plašeći se da nas princ posjeti, pa da ljudi otkriju naše tajne što bi bilo razlogom uzdizanja našeg imena, širenja popularnosti, a time bi se izložili nekoj vrsti samopokazivanja i ugleda.“

Autor također prenosi od Muhammeda bin Haruna er-Revjanija da se on udružio sa Muhammedom bin Nasrom el-Mervezijem, Muhammedom bin Ulvijje el-Verrakom i Muhammedom bin Ishakom bin Huzejmom i prethodni slučaj vezuje za njih. Kaže da je onaj što je klanjao i dovu uputio bio Ibn Huzejme. Također, navodi još jedan lanac prenosilaca u kome stoji da je spomenuti slučaj vezan za Muhammeda bin Džerira, Muhammeda bin Nasra, Muhammeda bin Huzejmu i Muhammeda bin Haruna.

Iz knjige: Poslanikov savjet Ibn Abbasu

Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli

ISLAM I NAUKA dio 2. ASTRONOMIJA

Par komentara vezanih za astronomiju


    وَالسَّمَاءَ بَنَيْنَاهَا بِأَيْدٍ وَإِنَّا لَمُوسِعُونَ 
''Mi smo nebo moći Svojom sazdali, i uistinu mi smo musiun-Širitelj'' (51:47)

NAPOMENA: Prevod značenja Kur'ana se ne smatra prevodom Kur'ana jer ga je nemoguće prevesti a da se sačuva njegovo potpuno značenje, tačnost, preciznost i stil. Tako da ću se ovom djelu teksta mimo Besimovog prevoda značenja Kur'ana na naš jezik (koji  se svakako skoncetrisao-InŠaAllah opravdano- na tečnost čitanja  a ne toliko na preciznost značenje prilikom prevoda) koristiti i Mlivinim prijevodom kao i različitim tefsirima i prijevodima značenja Kur'ana na engleski jezik(Sahih International)  gdje su ovi ajeti prevedeni dosta ispravnije.

Što se tiče navedenog ajeta od stvari na koje ukazuje su svakako i slijedeće:

*  Uprkos ogromnom broju stvari koje se nalaze u svemiru, od planeta, čestica, radijacije, kruženja, hemijskih i fizičkih reakcija, Allah iznova stvara nove, što svakako i priliči Gospodaru svih Stvorenja. Osporiti da se svaki dan stvore nova stvorenja-planete i slične materije i reakcije može samo slijep i ohol čovjek.

* Proces proizvodnje teleskopa u par zadnjih stoljeća je doveo do mogućnosti da vidimo izvan našeg solarnog sistema Mliječnog Puta pa sve do Andromede, pulsara i drugih tjela koja su hiljadama svijetlosnih godina udaljeni od nas. Ova tjela nama sa Zemlje izgledaju kao samo svijetločne tačkice ali su to ustvari milioni i milioni velikih zvijezda koje se iz trenutka u trenutak sve više udaljavaju od nas ( jer da, Svemir se širi) takođe mnoge nove zvijezde nastaju a mnoge takođe i nestaju (Allah stvara i rastvara šta On hoće).

* Takođe teorija relativiteta koja se pojavila zajedno sa novim teleskopima i koja je pobila jednu od stavki materijalizma-jednog od osnovnih vjerovanja komunizma (da je svemir oduvjek isti i da se ne mjenja) i koja je danas kod naroda prihvaćena kao opšte znanje, tj da je svemir nastao iz jedne tačke i da se neprestano širi, svakako nije u suprotnosti sa ovim ajetom, nego naprotiv.

* Jedna od svrha Zemljine atnosfere  je svakako i da zadrži dragocjeni zrak kojeg mi svi dišemo i koji se sastoji od raznih materija, a ponajviše od kisika. Količina tog zraka kojeg dišemo zajedno sa atnosferskim pritiskom se smanjuje sa udaljenosti od zemlje. Tako da ako kažemo da je količina zraka na samoj Zemljinoj površini  iznosi 20 jedinica onda je na visini od 10 kilometara količna zraka samo 2 jedinice, dok je na visini od 30 kilometara nekih 0,2 jedinice.

Svako ko je imao iskustvo da se digne u visine ove naše atnosfere uvidjeo je da jve teže i teže disati u zavisnosti od visine na kojoj se nalaze isto tako kada vidimo slike planinara koji su uspjeli da se popnu na najviše vrhove planina ili ljude koji su dosegli velike visine unutar cepelina i balona vidimo da koriste boce s kisikom koje su obavezne zbog rijetkoće zraka na tim visinama. A Allah u  Kur'anu kaže:

فَمَن يُرِدِ اللَّـهُ أَن يَهْدِيَهُ يَشْرَحْ صَدْرَهُ لِلْإِسْلَامِ ۖ وَمَن يُرِدْ أَن يُضِلَّهُ يَجْعَلْ صَدْرَهُ ضَيِّقًا حَرَجًا كَأَنَّمَا يَصَّعَّدُ فِي السَّمَاءِ ۚ كَذَٰلِكَ يَجْعَلُ اللَّـهُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لَا يُؤْمِنُونَ
Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce(sadr-prsa) njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti (da poveća visinu na kojoj se nalazi). Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi. (6:125)
 
* Ukoliko bi nekog bez ikakvog bitnijeg znanja iz matematike, astronomije i fizike pitali da izračuna razliku u trajanju između solarne i lunarne godine i da pri tome ne koristi nikakva pomagala sigurno mu to ne bi uspjelo.  čak naprotiv, samim naučnicima je trebalo podobrog truda i računanja da izračunaju tu razliku.
A Allah u Kur'anu kaže:

 وَلَبِثُوا فِي كَهْفِهِمْ ثَلَاثَ مِائَةٍ سِنِينَ وَازْدَادُوا تِسْعً
''A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. '' (18:25)

i svakako period od 300 solarnih godina jednak je periodu od 309 lunarnih godina.

* Ono što razlikuje Zemlju od drugih planeta je svakako njezina količina vode:
وَأَنزَلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً بِقَدَرٍ فَأَسْكَنَّاهُ فِي الْأَرْضِ ۖ وَإِنَّا عَلَىٰ ذَهَابٍ بِهِ لَقَادِرُونَ 
Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – (23:18)

*  فِي ''fi'' iako u arapskom jeziku fi znači, ''u'', ponekad se koristi i kao ''na''(kao u ajetu o džuma namazu ili nekim od ajeta koji govore o tome da je Allah iznad Arša)  i sada zamislimo, u koliko ne bi bila tačno određena količina vode unutar zemlje, određena količina vode kao led i određena količina vode u oblacima, da li bi bio moguć život na zemlji, tj kad bi se sva ta voda nalazila čas u tečnom obliku na površini zemlje, čak sva zaleđena itd, a svima nam je poznata destruktivna moć vode kada se ne ponaša onako kako bi smo mi željeli da se ponaša, ili pak ukoliko bi nam voda bila uskraćena kako bi nam tek tad bilo? A ako neko kaže da su mjere vode slučajnost ili da se to tek tako dešava prirodnim procesom, pa neka zna da je neizmjerno mnogo veća vjerovatnoća da u praznu kutiju ubaci olovku i prazan papir, zatim da ih izmješa(tj da asistira a ne da prepusti papir i olovku same sebi) i da mu izađe gotova pjesmica, sastav, ili crtež njihovog najdražeg pjevača-glumca.

preveo i doradio sa eng. M.N.

ISLAM I NAUKA dio 1. UVOD

Niko od ljudi nije u potpunosti uskraćen osjećaja da postoji Onaj koji je stvorio Kosmos, pa makar se taj osjećaj javljao samo s vremena na vrijeme. U današnjem vremenu ljudi su uglavnom spriječeni od detaljnijeg preispitivanja tog osjećaja malo zbog načina na koji su odgojeni odnosno načina života malo zbog sredine gdje žive a malo zbog pretjeranog upuštanja u dunjalučki život i njegove kratkotrajne užitke zbog kojih počesto zaborave i na stvari za koje sami kažu da su im bitne pa nikakvo čudo da zanemaruju i nešto puno bitnije.


Ovakvo ljudsko ponašanje je svakako jedan od razloga zbog kojih je Allah slao svoje poslanike, da bi ljudima olakšao da izaberu pravi put a u isto vrijeme da ne ostavi ljudima nikakav izgovor za ne prihvatanje Njegove vjere:

''...”Zar vam nisu dolazili vaši poslanici, koji su vam ajete Gospodara vašeg kazivali i opominjali vas da ćete ovaj vaš Dan doživjeti?” – ”Jesu” – reći će oni''...'' (32:71)


Svaki od tih poslanika je imao nešto što je bez ikakve sumnje ukazivalo ljudima na njegovo poslanstvo, svaki poslanik je imao čuda koja su bila odgovarajuća za narod kojem je poslan, što se tiče zadnjeg Poslanika, Muhammeda Sallallahu Alejhi ve Sellem između ostalih mu'džiza (čuda) koja dokazuju njegovo poslanstvo je svakako vječno čudo, Kur'an.

Jasno je da ništa ne može ostati na ovoj Zemlji kao vječno čudo sem jedinstvena knjiga. Koja je kao ni jedna druga. Sadržaj i učenja takve knjige svakako trebaju da budu uvjerljiva svim ljudima u svakom vremenu, kao i svim stadijima razvoja naroda kojima je poslana.

Kur'an je bez ikakve sumnje takva knjiga, koja ispunjava sve potrebne uslove.
Sam početak objave i prve objavljene riječi dokazuju kakav položaj znanje ima kako u ispravnoj vjeri tako i u ispravnoj knjizi.

''Čitaj/uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara,'' (96:1)

nastavak sure:
 stvara čovjeka od aleka (onoga što se zakači-spermatozoid se zakači za maternicu)
 Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
 koji poučava peru,
 koji čovjeka poučava onome što ne zna.
 Uistinu, čovjek se uzobijesti
 čim se neovisnim osjeti,
 a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti!

Kur'an nije naučna knjiga, nego uputa svim svijetovima, prvo uputa u Islam, pa onda i uputa kako biti musliman i kako postići ono što svi mi želimo, a to je uživanje, sreća, a ima li boljeg uživanja od onog vječnog ?
Iako nije naučna knjiga u Kur'anu se nalazi veliki broj ajeta u kojima se spominje Svemir i njegovo stvaranje i svakako njegov Stvoritelj i tako ćemo danas vidjeti da su upravo ovi ajeti razlog da ljudi kojima je nauka bila profesija prihvataju islam, što još više dokazuje na mu'džizu (čudo) Kur'ana i to da je namjenjen svim vremenima i svim ljudima, jer prije današnjih naučnih dostignuća, ljudi i nisu toliko pažnje obraćali na neke od detalja ovih ajeta, jer je nauka tek u današnje vrijeme došla sa načinima da se potvrdi njihova tačnost i istinitost. i svakako:

''U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene,'' (3:19)

''A to su ajeti-znakovi jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju '' (29:49)

''Na nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju;  i stvaranje vas i životinja, koje je razasuo, dokazi su za ljude koji su čvrsto uvjereni;  i smjena noći i dana i kiša, koju Allah s neba spušta da pomoću nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oživi i promjena vjetrova – dokazi su za ljude koji imaju pameti.  To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje će – ako ne u Allahove riječi i dokaze Njegove oni vjerovati?  Teško svakom lašcu, velikom grješniku!  On čuje Allahove riječi kada mu se kazuju, pa opet ostaje ohol kao da ih čuo nije – njemu patnju neizdržljivu navijesti!'' (45:3-8)

ŠTA NAM JE CILJ?

Uzvišeni Allah, s.v.t., stvorio nas je na ovome svijetu radi jednog i jedinog uzvišenog cilja i onaj ko to ne ispuni u svom životu zasigurno i bez ikakve sumnje će biti od onih koji su propali i upropašteni na ahiretu.

Cilj zbog kojeg smo se našli na ovom svijetu nije jelo i piće, nije uživanje, jer je ovo prolazno, jer je to nivo životinja.        

Kaže Uzvišeni:”Oni koji ne vjeruju, provode se (tj. uživaju) i jedu kao što jede stoka, a Džehennem je mjesto njihovog boravišta.“ Dakle, oni ne vide na ovome svijetu cilj osim zadovoljenja svojih stomaka, svojih stidnih mjesta i udovoljavanja svojim prohtjevima. Takvi ne shvataju cilj svoga života na ovome svijetu niti razumiju kako su se našli na njemu, niti vjeruju, niti hoće da misle o tome da će jednoga dana biti proživljeni, da se nisu slučajno našli na ovome svijetu i da će biti pitani za sve ono što su uradili na ovom prvom svijetu.

Život jednog muslimana ne smije biti takav. Uzvišeni Allah, s.v.t., uputio nas je na taj uzvišeni cilj rekavši: ”Ni zbog čega drugoga nisam stvorio ni ljude ni džinne osim da Mi ibadet čine.“ I na drugom mjestu kaže u Kur`ani Kerimu: ”I nije im naređeno ništa drugo (da rade u svome životu) osim ibadet Allahu.“

Objašnjavajući značenje ibadeta poznati islamski učenjak Ibn-Tejmijje, rahmetullahi te`ala, kaže: ”Ibadet su sva djela ljudska i riječi, javna i tajna sa kojima je zadovoljan Allah, s.v.t.“ To obuhvata i posebne i opšte ibadete.                

                                                                                                           

Posebni ibadeti su: namaz, zekjat, post, hadždž, žrtvovanje na Allahovom putu i borba, udjeljivanje na Allahovom putu, dobročinstvo prema roditeljima itd. Posebni ibadeti imaju svoje posebno naređenje, dočim opšti ibadeti obuhvataju cjelokupni ljudski život i sve ljudske radnje na ovome svijetu. To znači da nijedan tvoj postupak koji radiš ne smije biti izvan propisa Allahove vjere i Njegova zadovoljstva. Za svako djelo koje činiš u ime Allaha, koje radiš u skladu sa Njegovim propisima kao musliman imaš nagradu i imaš zato sevap kod Allaha,s.v.t.  Za sve drugo tj. za svako djelo i riječi u kojima kršiš Allahove propise i Njegovo zadovoljstvo, odgovarat ćeš pred Uzvišenim Allahom, s.v.t., i to se zove grijesima koje čovjek uradi na ovome svijetu a za njih će odgovarati na ahiretu. Grijesi imaju posljedice i na ovome svijetu a pravu kaznu na ahiretu. To je ustvari ibadet.

Djela koja su unutrašnjeg karaktera kao što je voljenje (da najviše Allaha, s.v.t., voliš na svijetu, više i od samoga sebe i od svojih roditelja, i od svoje djece, od svoje porodice, od svega drugoga), oslanjanje na Allaha, s.v.t., da se oslanjaš na Njega i u Njega pouzdavaš, da se Njega najviše bojiš i da imaš nadu u Uzvišenog Stvoritelja Allaha, s.v.t. To su neka od unutrašnjih djela ljudskoga srca.                                                                                                                                                       

Što se tiče vanjskih djela, to je sve ono što čovjek radi svojim rukama i svojim trudom. I to u prvom redu obuhvata posebne ibadete kao što je namaz, zekat i ostalo a zatim ibadete opšteg karaktera a to su sva djela sa kojima čovjek želi da dobije Allahovo zadovoljstvo i koja su jednostavno u skladu sa Allahovim, s.v.t., propisima.

Ibadet u osnovi znači pokornost. U arapskom jeziku abede znači utrati put, a to u osnovi znači poniziti nešto, nešto utrati, ustvari, ibadet u sebi nosi značenje poniznosti prema Allahu, s.v.t. Onaj koji kada obavi ibadet osjeća oholost, takav kao da ga nije ni obavio. I zato neće ući u Džennet onaj koji bude imao u sebi i najmanji vid oholosti.  Jer je oholost, ustvari, suprotna ibadetu, suprotna poniznosti Allahu, s.v.t., koja dovodi čovjeka do pokornosti.

Šta je učinilo prokletog šejtana-iblisa da bude proklet i da postane nevjernikom. Zar nije razgovarao sa Uzvišenim Allahom. On vrlo dobro zna i poznaje Allahovo bivstvovanje i Njegovo postojanje, zna da je Allah jedan i ne sumnja u to, zna da je Allah najmoćniji, ali je postao nevjernikom.                                                 

 To znači da samo znanje ne može čovjeku biti dovoljno da postane muslimanom i vjernikom. To znanje treba sa sobom da nosi pokornost, jer šta vrijedi kada čovjeku kažeš: ' što to radiš?'  ili 'Što to ne radiš', a on ti odgovori: 'Ja to znam'.  Znači neću, znam, poznato mi je, ali ja po tome ne radim. I zato je bio proklet šejtan. “Odbio je pokornost, uzoholio se i postao je nevjernikom.“ Zato što je odbio da učini jednu sedždu. Jer, to nije pitanje jedne sedžde ili hiljadu sedždi, nego je pitanje pokornosti i principa. Odbio je da Allahu kaže da. I zato nije zapamćeno da može biti musliman onaj ko nema namaza, ko nema ove veze sa Allahom, s.v.t., i te pokornosti, jer ga upravo namaz uči pokornosti Allahu, s.v.t.                                                                                                                                                                                                                 

Na sedždi se ono što je najčasnije na čovjekovom tijelu, a to je čelo, stavlja na zemlju. Kome? Samo Allahu, s.v.t., i nikome drugom! To znači da namaz čovjeka uči svemu ostalom, kao što kaže Uzvišeni Allah: ”Namaz sprječava svaku vrstu nevaljalštine i nemorala“. Dakle, to je Allahov rob, onaj koji je pokoran Allahu,s.v.t.

Mnogi ajeti nam o tome govore, naprimjer, kaže Uzvišeni: ”Nije im naređeno ništa drugo osim da Allahu ibadet čine.“ Jedan musliman ne može biti neopredijeljen. Ne može biti da musliman ne zna svoj cilj. Nikako i nikada! Da bude musliman od bajrama do bajrama, od džume do džume, s vremena na vrijeme i površno kako se ne bi ljudima zamjerio. Tako se ne može biti musliman i to nije poznato ovoj vjeri, premda bi to mnogima odgovaralo, onima koji tako rade ili drugima koji ih na to ne upozoravaju.                                                                                                                                                  

Musliman se može biti samo pokornošću Allahu, s.v.t.

A kako Mu biti pokoran?

Na prvome mjestu da znamo ono šta od nas Allah traži i zahtijeva. Jer, jedan od osnovnih uslova za ibadet jeste da radimo po propisima ove vjere, onako kako je propisano. Nikako po svome nahođenju. Jer, ono što uradimo po svome nahođenju ne zove se ibadetom, makar mi time željeli da se približimo Allahu, s.v.t., makar imali najbolju namjeru. To se ne zove ibadetom. Upravo zbog toga što to nije pokornost Allahu. Kaže Uzvišeni u pogledu ovoga: ”I nije im naređeno ništa drugo osim da ibadet Allahu čine.“ Uz uslov muhlisin lehudin a to je iskrenost prema Allahu, s.v.t., da tim ibadetom ne želiš ništa drugo i ništa od ovoga svijeta, samo zadovoljstvo Uzvišenog, s.v.t., Stvoritelja.                                                                                           

I najveći ibadeti, ako ih čovjek uradi radi drugoga interesa, neće biti primljeni kod Allaha, s.v.t., i to je taj ihlas, i to čini taj ibadet kvalitetnim, ispravnim. I zato namaz onoga koji klanja dolje-gore da se što prije kutariše i da se što prije oslobodi namaza nije ispravan.

 Upravo zbog toga što nema te skrušenosti u sebi, što nema te poniznosti u sebi. Da si došao pred nekoga od ljudi ko ima položaj, osjećao bi neko poštovanje i posebno bi držao do svojih postupaka, a kad staneš pred Gospodara svih svjetova, ne osjećaš skrušenost i to obaviš na brzinu. Hunefa, znači oni koji su daleko od svake vrste neispravnosti, koji su u tome ibadetu čisti i ništa s njim pomiješali nisu. Iskreno Allahu predani.

Na drugome mjestu Allah, s.v.t., kaže: ”Ibadet Allahu činite a nemojte Mu nikoga i ni u čemu pridruživati.“Koliko ima ljudi koji čine ibadet Allahu, koji klanjaju, poste i daju zekjat i drugo čine, ali im to ne vrijedi niti će to kod Allaha, s.v.t., biti primljeno. Zašto? Zato što nisu došli sa vrlo važnim uslovom a to je da nikog ne smatraju Allahu ravnim, nikoga Allahu ne pridružuju, bilo u svom ubjeđenju da misle da neko zna sve ili da je neko moćan da učini šta hoće ili da ima bilo šta od Allahovih svojstava i Njegovih imena.                                                                                                                                              

Dakle, traži se ta iskrenost. Ovdje postavljamo pitanje zašto govorimo na ovu temu i o ovoj temi? Odgovor je upravo zbog toga što sve dok ove temelje naše vjere dobro ne učvrstimo i ne pročistimo i dobro ne uspostavimo među nama, nećemo ni mi imati snage niti ponosa. Nećemo imati uslove da učinimo ono čime nas Uzvišeni Allah, s.v.t., zadužuje a to je uspostavljanje Allahove, s.v.t., vjere kod sebe, na sebi, u svojim porodicama i onda dalje među ljudima.

Bez jasnog ovoga temelja, bez rada po ovome temelju neće biti ni jedinstva muslimana. Sve do tada bit će razjedinjeni, bilo po nacionalnoj, bilo po jezičkoj, bilo po nekoj drugoj interesnoj osnovi, a svako prijateljstvo koje nije i ne bude u ime Allaha, s.v.t., zasigurno da će njegovom posjedniku biti protivnikom i žalošću na Sudnjeme danu.

Svako prijateljstvo koje ne bude u ime Allaha, s.v.t., koje ne bude na interesima ove vjere i njenoga uzdizanja nesumljivo da je kratkotrajno i nesumljivo da će proći i da će nestati.

O ovoj temi govorimo i zato što je naš ummet zahvatila jedna velika slabost iz koje se inša-Allah, sa Allahovom, s.v.t., pomoći, iz dana u dan polahko izlazi, i to, nesumnjivo, neprijatelje ove vjere, oni koji žele da se poigravaju sa ljudima i da ih učine svojim robljem a ne Allahovim, podstiču da rade ono što oni rade. 
Ovaj ummet zahvatila je jedna velika slabost, a ta slabost se ogleda u privrženosti ovom svijetu i tome da čovjek mrzi susret sa Allahom, s.v.t. Voli se ovaj svijet i privrženo se njemu. Nije se shvatio ovaj cilj već je ovaj svijet uzet da bude cilj a ne da bude sredstvo koje čovjeku pomaže u ibadetu Allahu, s.v.t.

Govorimo o ovoj temi zato što naš ummet još uvjek nije spoznao u jednoj mjeri ili jedan dio ovoga ummeta nije spoznao ovaj temelj, pa se čine mnoge novotarije koje samo dijele ovaj ummet. Ništa ne može ujediniti i osnažiti ovaj ummet Resula, s.a.v.s., osim primjena čiste i iskrene vjere Allahu, s.v.t.

Molimo s.v.t., putu za uzdizanje ove vjere i pomoć muslimanima.

Molimo Allaha, s.v.t., da nam se smiluje na dan kada nas zemlja prekrije.

PRIPREMIO: Porča Muhamed