Šubha ili dokaz: Negus (Nedžašije) nije primjenjivao Allahov zakon a ipak je bio musliman?

Negus (Ge'ez: ንጉሥ, nəgueś ; cf. Tigrinya: ነጋሲ negus) je na eritrejskim i etiopijskim semitskim jezicima bila vladarska nasljedna titula, sve do pada etiopske monarhije 1975. godine. Zadnji zvanični negus je bio Hajle Selasije. Korijen riječi negus ''ngś'' označava da titula potiče od riječi koja znači vladati. Može se jednostavno prevesti kao ''kralj'' ili ''vladar''. U islamskoj literaturi negus se takođe navodi i kao nedžaši ili nedžašije (النجاشي).

Sljedbenici prohtjeva i strasti koriste priču o Negusu kao dokaz, da daju legitimitet radu njihovih zakonodavaca tāgūta, bez obzira bili oni vladari, poslanici u parlamentu ili drugo.


Oni kažu: ''Negus nije primjenjivao Allāhov zakon, nakon što je primio islām, sve do svoje smrti, pa i pored toga ga je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nazvao dobrim robom, klanjao mu dženāzu i tražio od svojih ashāba da i oni isto učine.'' Mi u vezi ovoga kažemo, a neka nam je Uzvišeni Allāh na pomoći:


Prvo: 

Onaj koji drži do ove obmanjujuće šubhe prvo mora šerī'atskim tekstom nedvosmislene argumentacije dokazati da Negus nije primjenjivao Allāhov zakon nakon što je prihvatio islām. Ja sam proučavao njihove riječi, ali sam našao samo jalove tvrdnje i otkrića, koje nisu podržane nijednim istinskim argumentom, niti uvjerljivim dokazom, a Allāh je rekao:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

Ako oni ne mogu donijeti dokaz za to, oni nisu iskreni ni istinoljubivi. Oni su lažovi.

Drugo:

 I prema nama, a i prema našim protivnicima, činjenica je da je Negus umro prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva. Umro je prije objavljivanja ājeta:

الْيَوْمَ يَئِسَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِن دِينِكُمْ فَلَا تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِ ۚ الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا

''Danas sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islām bude vjera.'' (Kur'an 5:3)

Ovaj ājet je spušten za vrijeme Oprosnog hadždža, ali Negus je umro prije toga, kao što su spomenuli hāfidh Ibn Kethīr 76 i drugi. Prema tome, primjena Allāhovog zakona u to vrijeme je bilo – suđenje, slijeđenje i rad po onome što je Negusu bilo poznato od vjere. Da bi upozorenje važilo, mora postojati direktno dostavljanje qur'ānskog teksta. Uzvišeni Allāh je rekao:

وَأُوحِيَ إِلَيَّ هَـٰذَا الْقُرْآنُ لِأُنذِرَكُم بِهِ وَمَن بَلَغَ

''A meni se ovaj Qur'ān objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.'' (Kur'an 6:19)

Sredstva transporta i komunikacije u to vrijeme nisu bila kao što su danas. Neki zakoni ne bi postali poznati nekome prije nego bi prošlo nekoliko godina, a ponekad on nikako ne bi znao nešto, sve dok ne bi lično došao do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. 

Prema tome, vjera je u to vrijeme još bila nova, a objavljivanje Kur'āna je i dalje bilo u toku. Stoga i zakonodavstvo još nije bilo kompletirano. Ovo je očigledno i jasno iz onoga što Buhārī bilježi od Ibn Mes'ūda da je on rekao: 

''Selāmili bismo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, u namāzu, i on bi nam odgovarao; ali nakon što smo se vratili od Negusa, mi bismo ga pozdravili, ali nam on ne bi odgovorio. Rekao je: ''Namaz ima svoju svrhu.'' '' Ashābi koji su bili u Abesīniji blizu Negusa, koji su govorili arapskim jezikom, slijedili su vijesti o Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, ali nisu znali za derogaciju govora i pozdravljanja za vrijeme namāza, i pored toga što je namāz važna stvar, i pored toga što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, predvodio ljude u namāzu pet puta u toku dana i noći. Pa, šta onda reći za druga djela 'ibādeta, propise i fiksne kazne, koje nisu ponavljane učestalo kao što je to slučaj sa namāzom?

 Može li iko od ovih koji vjeruju u današnji demokratski širk – za sebe tvrditi da do njega nisu doprli Qur'ān, islām, vjera, pa da uporedi svoju laž sa Negusovom situacijom prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva???

Treće: 

Ako se složimo sa tim, mora se znati da je Negus primjenjivao ono što mu je bilo poznato od Allāhovog zakona, i da svako ko tvrdi da nije, nema načina da mu se povjeruje ili da svoju izjavu učini prihvatljivom bez argumenta:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

Svi historijski dokazi pokazuju da je on primjenjivao ono što je znao od Allāhovog zakona u to vrijeme.

 1. Jedna od stvari Allāhovog zakona koje je on morao slijediti u to doba je bila: ''Realizacija tewhīda, vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, i vjerovanje da je 'Isā, 'alejhis-selām, Allāhov rob i Njegov poslanik.'' On je to ostvario, ali da li vi to vidite u njihovim dokazima? Oni koriste kao dokaz Negusovo pismo koje je on poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem. 'Umer Sulejmān el-Eškar je to spomenuo u svojoj knjižici ( حكم المشاركة في الوزارة والمجالس النیابیة ) (str. 71. ove knjižice postoji u djelu ''Zādul-Me'ād'', 3. tom, 60. str. )

2. Njegova prisega na vjernost Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i hidžra.

U prethodnom pismu, na koje je bilo ukazano, Negus kaže ''...da je on dao prisegu Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i da je njegov sin primio islām putem Dža'fera i njegovih drugova kojima se obavezao na lojalnost islāmu''. 

U pismu stoji da je on poslao svoga sina Eriha ibn el-Esham ibn Ebdžera Allāhovom Poslaniku, sallāllahu 'alejhi we sellem. Pismo također uključuje i njegove riječi: ''Ako želiš da dođem, ja ću to učiniti, o Allāhov Poslaniče, jer ja svjedočim da je ono što govoriš – istina.'' 

Odmah nakon toga je on umro, ili možda Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nije želio da on to (hidžru ka njemu) učini u to vrijeme. Sve ove stvari nisu jasne i priča nema stvarni dokaz, niti jasni znak. Zato, neutemeljen sud o nečemu i uzimanje njega za dokaz su nedozvoljeni. Štaviše, to će se kositi sa tewhīdom i principima vjere. 

3. Pomaganje Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegove vjere i slijeđenje njega. Negus je pomagao muhādžirima koji su učinili hidžru u njegovu zemlju i primio ih kao goste. On im je obezbijedio sigurnost i zaštitu. On ih nije napustio. Nije ih predao Qurejšijama. On nije dozvolio abesinskim kršćanima da im naude, iako su oni pokazali svoje istinsko vjerovanje u pogledu 'Isā'a, 'alejhis-selām. Postoji također i drugo pismo, koje je Negus poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem ('Umer el-Eškar ga je također spomenuo u svojoj knjižici, na 73. str.), koje sadrži i to da je on poslao svoga sina sa šezdeset ljudi iz abesinskog naroda Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, a sve to predstavlja pomaganje i sljeđenje Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Čak i pored svega ovoga, 'Umer el-Eškar je požurio kada je u svojoj prethodno spomenutoj knjižici (73. str.) rekao da Negus nije primjenivao Allāhov zakon, što je laž i prevara, potvora na tog muwehhida. Ali istina je – reći da je on primjenjivao ono što je znao od Allāhovog zakona u to vrijeme. A svakome ko kaže drugačije od ovoga – neće se vjerovati, sve dok ne pokaže očigledan dokaz. U suprotnom, on će biti lažov:

قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (Kur'an 2:111)

On nije donio očigledan dokaz, argument za svoju tvrdnju, već je slijedio priče iz historije da pokaže neki dokaz ili ono što misli, a svi mi znamo stanje ovih historija. U djelu ''En-Nunijje'', autor el-Kahtānī el-Andelūsī, Allāh mu se smilovao, veli: 

''Ne prihvataj od historije sve što se prenosi, a ispisano je čovjekovom rukom. Prihvati samo kazivanja pouzdanih poznavaoca, onih oštroumnih i zrelih staraca!'' 

Zato ćemo mi reći: ''Zabetonirajte obelisk, a zatim po njemu klešite!'' 

Četvrto: 

Situacija u priči o Negusu je bila situacija o vladaru koji je bio nevjernik, a onda je prihvatio islām u vrijeme svoje vladavine. On je dokazao iskreno prihvatanje islāma kroz potpunu pokornost naredbama Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Nakon toga je svog sina, sa nekim svojim ljudima, poslao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i zatražio dozvolu za činjenje hidžre ka Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem. 

To je također uključivalo ispoljavanje njegovog pomaganja Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, njegove vjere i njegovih sljedbenika. To je također uključivalo javno napuštanje svake stvari koja se suprotstavljala njegovom vjerovanju i napuštanje sljedbenika vjere predakā. On je pokušao da dođe do istine i da nauči vjeru sve do svoje smrti, smrti koja se desila prije upotpunjavanja zakonodavstva i prije njegovog kompletnog stizanja do njega. Ovo je činjenica koja je potvrđena riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem (hadīthima) i istinitoj predaji koja se tiče njega. Mi izazivamo svakoga ko se sa nama ne slaže da dokaže ono što govori. Ali, on mora imati očevidan dokaz, jer nepotvrđene historiske predaje bez vjerodostojnog lanca prenosioca ne predstavljaju nikakav dokaz. 

Situacija sa kojom ovo upoređuju je potpuno neispravna i različita situacija, to je prikaz grupe ljudi, koji sebe smatraju muslimanima, pa ipak ne napuštaju ono što se suprotstavlja islāmu. Oni sebe smatraju muslimanima, ali praktikuju i ono što se suprotstavlja islāmu, pa se time još i ponose! 

Oni nisu napustili demokratsku vjeru, kao što je Negus napustio kršćansku vjeru. Naprotiv, uporno je hvale i konstantno pozivaju ljude u tu njihovu iskvarenu religiju. Oni sebe čine bogovima koji ljudima propisuju zakone, a Uzvišeni Allāh o tome nije ništa objavio. Oni također sarađuju sa svakim ko se sa njima složi u njihovoj vjeri, kao što su poslanici u parlamentima ili njihovi ministri. Oni im se pridružuju u nevjerničkom propisivanju zakona, što je učinjeno u skladu sa tekstovima laičkih ustavā. Oni ga slijede i mrze svakoga ko ga napada ili odbija. 

Sve ovo je učinjeno nakon upotpunjenja vjere i nakon što je do njih dopro Qur'ān i sunnet. 

Ja te preklinjem, ko god da si: 

Da li je pravično uporediti ovu neistinitu, mračnu, maglovitu situaciju sa stanjem čovjeka koji samo što je prihvatio islām, koji je tragao za istinom i pomagao je prije upotpunjavanja islamskog zakonodavstva, koje nije doprlo do njega?! 

To su dvije potpuno oprečne situacije! 

Tako mi Allāha, 

niti su jednaki, 

niti će se ikad sresti, 

sve dok vrhovi karličnih kostiju ne osjede!

(Ponekad je shvatanje primjera iz arapske poezije pomalo komplikovano zbog razlike u tradicionalnoj upotrebi jezičkih termina i filološke stilistike između arapskog i bosanskog jezika (napomena recenzenta)
 

 Da, oni mogu biti jednaki, ali ne na vagi istine! Takvi zagovaraju zakidanje pri mjerenju i njima je Allāh oduzeo njihovu moć opažanja. Oni za svoju vjeru prihvatiše demokratiju, religiju oprečnu islamskom tewhīdu:

وَيْلٌ لِّلْمُطَفِّفِينَ ﴿١﴾ الَّذِينَ إِذَا اكْتَالُوا عَلَى النَّاسِ يَسْتَوْفُونَ ﴿٢﴾ وَإِذَا كَالُوهُمْ أَو وَّزَنُوهُمْ يُخْسِرُونَ ﴿٣﴾ أَلَا يَظُنُّ أُولَـٰئِكَ أَنَّهُم مَّبْعُوثُونَ ﴿٤﴾ لِيَوْمٍ عَظِيمٍ ﴿٥﴾ يَوْمَ يَقُومُ النَّاسُ لِرَبِّ الْعَالَمِينَ 

''Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti, na Dan veliki, na Dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići!'' (Kur'an 83:1-6)

Autor: Isam ( عصام) Muhamed Tarik El-Barkavi

 

Šubha ili dokaz: Jusuf Alejhi Selam u službi kod kralja Misra

Oni kažu: Zar Jūsuf nije radio kao ministar za kāfirskog kralja, koji nije primjenjivao Allāhov zakon? Stoga, prema njima, učešće u kāfirskim vladama je dozvoljeno, također i u parlamentarnoj skupštini, i tako redom...

Mi kažemo, a Allāh je Onaj Koji daruje uspjeh:

Prvo:

Dokazivanje ovom šubhom u korist učešća u zakonodavnim parlamentima je neistinito i nevažeće, jer ovi mušrički parlamenti opstoje na vjeri koja nije Allāhova vjera, već je to vjera demokratije, u kojoj se božanstvenost propisivanja zakonodavstva, zabranjivanja i dopuštanja pripisuje samo narodu, a ne Allāhu.
Allāh je rekao:


''A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islāma – neće mu biti primljena i on će na onome svijetu nastradati.'' (Sūra Āli 'Imrān, 85. ājet)


Pa, može li iko tvrditi da je Jūsuf slijedio vjeru koja nije bila Allāhova vjera? Ili vjeru koja nije bila vjera njegovih predaka muwehhida? Ili da se on zakleo da će je poštovati? Ili da će propisivati u skladu sa njom, kao što to danas čine oni koji su fascinirani ovim parlamentima???


Jūsuf je ovo obznanio u vrijeme slabosti, rekavši:

''Ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim. To je Allāhova milost prema nama I ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 37.-40. ājet)


Zar je moguće da je on ovo obznanio u vrijeme svoje slabosti, a onda to krio ili porekao kada je ojačao??? Odgovorite nam, o vi koji zagovarate ''društvene priznate koristi''?


Onda, zar ne znate, o vi politički lideri, da je ministarstvo izvršna vlast, a da je parlament zakonodavna vlast, i da postoji velika razlika između njih? Ovdje nikako ne može biti pravljeno poređenje. Sada možeš biti siguran da Jūsufova priča ne može biti upotrijebljena kao jasan dokaz za ulazak u parlamente i za uzimanje učešća u njima.


Međutim, dozvolite nam da sa ovim odemo i dalje i da kažemo da ova priča također ne može biti upotrijebljena ni kao izgovor za uzimanje učešća u ministarstvu, jer oba – I parlament i ministarstvo – danas učestvuju u kufru.

Drugo:

Pokušaj upoređivanja djelovanja Jūsufa, 'alejhis-selām, sa učešćem ljudi, opsjednutih demokratijom, u ministarstvu lažnih vlada koje propisuju uz Allāha i bore se protiv Allāhovih miljenika, i pomažu Njegovim neprijateljima – je nevažeće i neodrživo poređenje, zbog sljedećih razloga:

1. Ko god učestvuje u ministarstvu ovih vlada, koje ne primjenjuju Allāhov zakon, mora poštovati njihov izmišljeni ustav i pokazivati svoju lojalnost i iskrenost tāgūtu. Tāgūtu, u koga nam je Allāh naredio da kufr učinimo na samom početku.
Allāh je rekao:


''... pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega.'' (sūra en-Nisā', 60. ājet)


Oni se također, prije nego mogu direktno ući u ovo ministarstvo – moraju zakleti da će podržavati ovo nevjerstvo, kao što je određeno u parlamentu. Svaki onaj koji tvrdi da je Jūsuf, plemeniti, sin plemenitog, sina plemenitog... bio takav, iako ga je Allāh pohvalio i o njemu rekao:


''...tako je bilo, da bismo od njega odvratili izdajstvo I razvrat, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.'' (sūra Jūsuf, 24. ājet)


– on će biti nevjernik, on će biti jedan od najgorih ljudi, I biće otpadnik od vjere. On će biti gori od Iblīsa, koji se raspravljao sa Allāhom kada se zakleo, rekavši:


''Tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve u stranputicu odvesti, osim Tvojih – među njima – robova iskrenih!'' (sūra Sād, 82. i 83. ājet)


Jūsuf, 'alejhis-selām, je uistinu jedan od Allāhovih odabranih robova i on je jedan od predvodnika iskrenih.

2. Svako ko učestvuje u ministarstvu u ovim vladama – bilo da je dao ustavnu zakletvu ili ne – prinuđen je da se pridržava laičkog, nevjerničkog zakona i da se u potpunosti slaže sa njim. On je samo iskreni rob, poslušni sluga ideologije ljudi koji su ga postavili, sluga istine pomiješane sa laži, bezboštvom, nepravdom i nevjerstvom. Da li je Jūsuf, 'alejhis-selām, bio ovakav, pa da prihvatanje pozicija unutar laičkih vlada dokazujemo njegovim djelovanjem?! Ko god da optuži Allāhovog poslanika, sina Allāhovog poslanika, unuka Allāhovog poslanika, u bilo kom dijelu toga – mi ne sumnjamo u njegovo nevjerstvo i otpadništvo od islāma. On će biti kāfir, jer je Allāh rekao:


''Svakom smo narodu poslanika slali: 'Allāhu 'ibadet činite, a klonite se tāgūta!' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)

I ovo je osnovni temelj i najveći interes na dunjāluku, po Jūsufu, 'alejhis-selām, i svim poslanicima. Otuda, da li je razumljivo da on poziva ljude da slijede Allāhov zakon u izobilju i muci, u vrijeme slabosti i nevolje, pa da to iznenada pobije i postane jedan od mušrika? Kako je to moguće, kada ga je Allāh nazvao Svojim iskrenim robom?
Neki od mufessira su rekli da ājet:

''On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allāhovim dopuštenjem...'' (sūra Jūsuf, 76. ājet)

– predstavlja dokaz da Jūsuf, 'alejhis-selām, nije primjenjivao kraljev zakon i sistem i da on nije bio primoran da ga slijedi ili da ga primjenjuje.
Da li se današnja tāgūtska ministarstva ili njihovi parlamenti ponašaju poput ovoga? Mislim, da li je situacija ministra poput situacije ''države u državi''? Ako to ne postoji, ovdje ne može biti napravljeno nikakvo poređenje.

3. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu podrškom od Allāha. Allāh je rekao:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)
Prema tome, to je podrška od Allāha, tako da ni kralj niti iko drugi nije imao sposobnost ili autoritet da mu naudi ili da ga otpusti sa njegove dužnosti, iako se on suprotstavljao kralju, njegovom sūdu i njegovoj jurisdikciji. Pa, kako ovi bijednici – koji su na položajima u tāgūtskim vladama, koji su marionete u njihovim rukama – kako oni uopšte mogu biti upoređivani sa Jūsufom, sa njegovim od Allāha datim položajem i vladajućim autoritetom???

4. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu kompletnim autoritetom od kralja. Allāh je rekao:
''...i pošto porazgovara sa njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)
Bila mu je data neograničena vlast da upravlja svojim ministarstvom:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)

On nije imao suparnika, niko ga ne bi pitao o njegovom radu ili postupcima. Da li ministarstva tāgūta imaju išta što se može uporediti sa ovim? Ili, jesu li ona samo prividna snaga? Ako ministar samo ''mrdne repom'' ili uradi nešto što se ne slaže sa prinčevom ili kraljevom vjerom – on će biti uklonjen sa svoje pozicije. Prema njima, ministar je samo sluga kraljeve ili prinčeve politike i on im se mora pokoravati. Njemu nije dozvoljeno da im bude nepokoran ili da ne bude saglasan sa ijednom od kraljevih naredbi ili od naredbi ustava, čak i ako se ona suprotstavlja Allāhovom zakonu i Njegovoj vjeri. Svako ko smatra da je ovo slično Jūsufovoj situaciji, on će istupiti sa velikom, nečuvenom stvari. Takav će počiniti kufr u Allāha, negirajući Jusufu, 'alejhis-selām, status iskrenog Allāhovog roba. Ako znaš da Jūsufova situacija ne postoji u ministarstvima tāgūta današnjice, ti ovdje ne bi trebao praviti nikakvo poređenje. Prema tome, zagovarači ove propale teorije moraju ovdje zastati sa svojim brbljanjem I besmislicama.

Treće:

Jedno od razarajućih opovrgavanja ove šubhe je ono što su spomenuli neki mufessiri, da je kralj prigrlio islām. Ovo je prenio Mudžāhid, učenik Ibn 'Abbāsa, Allāh bio zadovoljan njime. Tako bi ovo poništilo i pobilo svaku argumentaciju putem kazivanja o Jūsufu, 'alejhis-selām. Ipak, mi ispoljavamo vjeru Allāhu, ubjeđeni da je vrijednije slijediti literarno (jezičko) značenje izvjesnog ājeta u Qur'ānu, nego vjerovati u govor stvorenja ili tumačenja koja nemaju potporu i nemaju argument. Ovo je činjenica ustanovljena Allāhovim govorom o Jūsufu, 'alejhis-selām:


''I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji.'' (sūra Jūsuf, 21. ājet)


Ovaj opšti prikaz Uzvišeni Allāh pojašnjava na drugom mjestu u Qur'ānu, kada opisuje stanje vjernika kojima daje vlast i autoritet:


''...one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će naređivati da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allāhu se na kraju sve vraća.'' (sūra el-Hadždž, 41. ājet)

Mi ne sumnjamo da je Jūsuf jedan od ovih. On je jedan od njihovih predvodnika, jedan od onih koji bi – ako bi im Allāh dao vlast u zemlji – naređivali dobro i zabranjivali zlo I grijehe. Svaki onaj koji poznaje islām ne sumnja da je najveće njegovo dobro – tewhīd, koji je bio osnovni temelj u da'wi Jūsufa, 'alejhis-selām, i njegovih predaka, a da je najveće zlo – širk, na koji je Jūsuf upozoravao, koji je mrzio I čije je ''gospodare'' i ''bogove'' napadao. Postoji očigledna indikacija da je Jūsuf, nakon što mu je Allāh dao vlast, slijedio vjeru svojih predaka, Ja'qūba I Ibrāhīma, pozivao ljude u nju i napadao sve što joj se suprotstavljalo ili se sa njom nije slagalo. On nije izbjegavao sūd Allāhovog zakona. On nikome nije pomagao u neprimjenjivanju Allāhovog zakona. On nije pomagao ''zakonodavcima'', niti obožavanim tāgūtima. On ih nije potpomagao, kao što to danas čine ljudi koji su zadovoljni u njihovim saffovima (redovima). On također nije sa njima učestvovao u njihovom donošenju zakona, kako to danas čine fascinirani ljudi u parlamentima. On je poricao i odbacivao njihove postupke I posao. On je mijenjao njihova zla. On je pozivao u tewhīd I napadao svakoga ko se sa time nije slagao, kao što je Allāh spomenuo. I niko osim podlog kāfira neće opisati Jūsufa, 'alejhis-selām, opisom suprotnim od gore navedenog opisa.
Sljedeći dokaz za to je tumačenje Allāhovih riječi:


''I vladar reče: 'Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu'. A pošto porazgovara s njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)


Šta može iko misliti o riječima, kojima je Jūsuf govorio kralju, pa mu se ovaj divio, te mu dao vlast, imajući puno povjerenje u njega?! Da li je on raspravljao o slučaju vladareve žene, koji se završio objedolanjivanjem istine? Ili je on možda govorio o nacionalnom jedinstvu i ekonomskim problemima, ili šta već? Niko ne može tvrditi ono što ne zna, osim ako posjeduje jasne dokaze. Ako to učini, on će biti lažov. Ali tumačenje ājeta:

''...i pošto porazgovara s njim...''

– se nalazi u Allāhovim riječima:

''Svakom narodu smo poslanika slali: 'Allāhu 'ibādet činite, a tāgūta se klonite.' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)


I Allāhovim riječima:

''... sigurno je tebi naređeno, kao i onima prije tebe: 'Ako ikoga Allāhu budeš pridruživao, tvoja će djela uzaludna biti, a ti ćeš sigurno izgubiti.' '' (sūra ez-Zumer, 65. ājet)



I kroz Njegovo kazivanje opisa najvažnijih funkcija Jūsufove, 'alejhis-selām, da'we:
''... ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim.'' (sūra Jūsuf, 37. i 38. ājet)
I Njegove riječi:
''...da li su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini I Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio da 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 39. i 40. ājet )

Stoga, nema sumnje da je to osnova govora Jūsufa, 'alejhis-selām, jer je to ispravna vjera i temeljni princip njegove da'we, njegova vjera i vjera njegovih predaka. Ako je on naređivao dobro – ta to je ono dobro koje je on
(Objavom) poznavao. Ako je odvraćao od hrđavog djela – ta za njega ne postoji loše djelo koje je gore od suprotstavljanja spomenutom temeljnom načelu njegovog, 'alejhis-selām, djelovanja.
Ako je ovo prihvaćeno kao istinito, a kraljev odgovor njemu je:

''Ti ćeš od danas kod nas pouzdan i utjecajan biti.'' – onda je ovo očigledan dokaz da ga je kralj slijedio, slagao se sa njim, napustio mušričku vjeru i slijedio vjeru Ibrāhīma, Ishāqa, Ja'qūba i Jūsufa, 'alejhimus-selām (neka je selām na sve njih).
Recimo, na primjer, da se u najmanju ruku kralj sa njime složio na tewhīdu njegovih predaka. On mu je dao slobodu govora, dozvolio mu da poziva u svoju vjeru i da napada svakoga ko se ne slaže sa njom. I kralj ga nije spriječio od činjenja svega toga, niti mu je naređivao da čini išta što se tome suprotstavlja. Postoji, onda, velika razlika između Jūsufove situacije i situacije onih koji su fascinirani tāgūtima I njihovim pomagačima u ministarstvima danas, zajedno sa učesnicima u parlamentarnom zakonodavstvu. *
*Ovo se ne suprotstavlja riječima onoga koji potvrđuje Njegovim govorom kroz riječi vjernika iz faraonove porodice:
''Jūsuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!' '' (sūra el-Gāfir/el- Mu'min, 34. ājet), zato što:

1) Ovaj ājet nije očigledno ukazivanje da se ovdje spomenutim Jūsufom misli na Jūsufa ibn Ja'qūba. Moguće je da je u pitanju druga osoba. Neki mufessiri su spomenuli da to nije Jūsuf ibn Ja'qub, rekavši: ''To je Jūsuf ibn Efranim ibn Jūsuf ibn Ja'qub, koji je također proveo 20 godina kao poslanik'', a ovo se prenosi od Ibn 'Abbāsa; vidi tefsir el-Qurtubija. I ako dokaz postane samo moguća stvar, dokazivanje njime će i dalje biti nevalidno.

2) Ako i pretpostavimo da se ovim ājetom misli na Jūsuf ibn Ja'qūba, 'alejhimus-selām, ājet također nije očigledno ukazivanje da kralj nije prigrlio islām, ali se može odnositi na sinove Isrā'īlove.

3) Ājet nije spomenuo očigledan kufr, ali je spomenuo sumnju, a sumnja može biti sakrivena u srcu, može biti sakrivena neko vrijeme, a onda se pojaviti u drugo vrijeme. Ako je ovo bila činjenica, da je Jūsufu data vlast u zemlji i da je on naređivao svako dobro i zabranjivao svako zlo, kao što smo spomenuli, on se ne bi složio, niti bi prihvatio da iko ispolji širk prednjim, jer je on istovremeno bio namjesnik, sudac i poslanik, i po njemu je najgore zlo bio širk. Međutim, možda je neko u srcu krio širk, a ispoljavao īmān, zbog straha od pravednog vladara. Ovo je nifaq (licemjerstvo), ali sa takvim ljudima treba postupati shodno njihovim postupcima. U riječima Uzvišenog: ''... A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!'' – stoji dokaz njihovog īmāna, pa makar samo vidljivom manifestacijom. Mi bismo ovdje rekli da su neki fascinirani ljudi spomenuli vjernika iz faraonovog naroda kroz njihove šubhe i rekli: ''On je krio svoje vjerovanje''. Zato, mi kažemo: Kako možete uporediti ovu stvar sa pričom o tom vjerniku? Postoji velika razlika između prikrivanja vjerovanja od strane potlačenih i – sa druge strane – učestvovanja u kufru, širku i zakonodavnim dogovorima i odobravanja vjere koja nije Allāhova vjera. Možete li dokazati da je ovaj vjernik propisivao zakone, kao što to vi činite, ili da je učestvovao u suđenju po onome o čemu Allāh nikakva dokaza nije objavio, ili da se slagao sa demokratijom ili vjerom koja nije Allāhova vjera, kao što to vi činite? Prvo to dokažite, a onda ga uzmite za dokaz, ili u suprotnom ne trabunjajte!!!

Četvrto:

Ako znaš sve ovo, onda si ti siguran da se Jūsufovo uzimanje učešća u ministarstvu nije suprotstavljalo tewhīdu I da nije kontriralo Ibrāhīmovoj vjeri, kao što je to slučaj danas sa učestvovanjem u njemu. Pretpostavimo samo da kralj nije prihvatio islām i da je ostao nevjernik. Pitanje Jūsufovog upravljanja bi i dalje bilo drugorazredna stvar. To ne bi bilo glavno pitanje, jer to ne bi bilo u suprotnosti sa osnovom vjere, jer Jūsuf nije ispoljavao nikakav kufr niti širk. On nije slijedio nevjernike, niti ijedno zakonodavstvo mimo Allāhovog zakonodavstva. On je ljude pozivao u tewhīd, dok ih je istovremeno odvraćao od svega što mu se suprotstavlja. Uzvišeni Allāh je o propisima I načelima i prije islāma rekao:
''Svima vama smo zakon i pravac propisali.'' (sūra el-Mā'ide, 48. ājet)
Pa čak i ako se zakonodavstva poslanikā mogu razlikovati u regulativnim ograncima, oni su jedinstveni po
pitanju tewhīda.
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Mi, skupina vjerovjesnika smo braća; majke su nam različite, a vjera nam je ista.'' (hadīth je zabilježio el-Buhārī)
Ovo znači da se oni slažu sa osnovom tewhīda, sa razlikama u ograncima vjere i njenim propisima. Stoga, neka stvar može biti zabranjena u drugom vjerozakonu, ali će biti dopuštena u našem vjerozakonu, kao što je ratni plijen. Također, možda je nešto u prethodnom vjerozakonu strogo I obavezujuće, dok u islāmu to nema nikakve težine i strogoće. Zato, nije svaki prijašnji zakon – zakon za nas, naročito ako se kosi sa nekim našim zakonom ili se suprotstavlja dokazu iz našeg šerī'ata. U našem šerī'atu je jasnim dokazom pojašnjeno da je Jūsufova, 'alejhis-selām, djelatnost u suprotnosti sa našim vjerozakonom, pa su tako njegovi postupci nama nedozvoljeni.

Ibn Hibbān u svome ''Sahīhu'', a i Ebū Ja'la I Taberānī su zabilježili da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: ''Doći će dan kada će vama zavladati vladari manjkave inteligencije. Oni će najgore ljude postaviti za svoje savjetnike. Neće voditi brigu o pravovremenom obavljanju namaza Niko od vas, ko ovo vidi, ne smije biti njihov rukovodilac, policajac, naplaćivač (ubirač), niti rizničar (blagajnik).''


Ono što se, po svemu sudeći, ovime misli je da ovi vladari nisu nevjernici, već su oni razvratnici i imbecili.
Onaj koji upozorava obično spominje najveći nered I odvratna djela (onoga na što upozorava). Stoga, da su oni nevjernici, Allāhov poslanik Muhammed, sallallāhu 'alejhi we sellem, bi to napomenuo. Ali njihovi najveći zločini, koje on ovdje spominje, su približavanje sebi najgorih ljudi i odlaganje namāza. Zbog toga Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nikome nije dozvolio da radi za njih kao rizničar (blagajnik). Prema tome, ako je u našem zakonu zabranjeno I nedopušteno raditi kao rizničar za nepravedne vladare, kako može biti dozvoljeno raditi kao ministar finansija za nevjerničke kraljeve i mušričke vladare?! Allāh nas obavještava da je Jūsuf kralju rekao:
''Postavi me da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.'' (sūra Jūsuf, 55. ājet )

Ovo je istinski argument i očigledan dokaz da se to odnosi na zakon ranijeg naroda i da je to derogirano u našem zakonu, šerī'atu, a Allāh najbolje zna.

Ovo bi trebalo biti dovoljno svakome ko želi uputu, ali onaj koji daje prednost svom prigovoru, mišljenju, ljudskom govoru i pričama nad dokazima i argumentima, zasigurno neće postići uputu:

''A onoga koga Allāh želi u zabludi ostaviti – ti mu Allāhovu naklonost ne možeš nikako osigurati.'' (sūra el-Mā'ide, 41. ājet)

Na kraju, prije nego završimo govor o ovoj šubhi, želimo da ukažemo na neke od opčinjenih ljudi, koji su dokazali širk I kufr kroz svoja djela u učestvovanju u kāfirskim ministarstvima i mušičkim parlamentima. Oni miješaju svoje šubhe, argumente i izgovore sa govorom šejhul-islāma Ibn Tejmijje o učestvovanju Jūsufa, 'alejhis-selām, u ministarstvu. To je, zapravo, miješanje istine i laži. Ovo je potvora na šejhul- islāma i ''guranje riječi u usta'', a on ništa od toga nije rekao. On ovu priču nije spomenuo da bi dozvolio učešće u donošenju zakona i kufru, niti za neprimjenjivanje Allāhovog zakona. Ne, mi vjerujemo da su ovaj islamski učenjak, njegova vjera i njegov um čisti od ovih zlih tvrdnji, i da to niko ne bi mogao reći, izuzev ovih odvratnih ljudi u skorijim vremenima.

Mi ovo kažemo, čak iako nismo pročitali njegov govor na ovu temu, jer nijedna razumna osoba to ne bi rekla. Pa, kako bi uvaženi učenjak, kakav je Ibn Tejmij e, rekao to, iako je njegov govor na ovu temu jasan i dobro shvatljiv, sve u njemu usredsređeno na spriječavanje većeg od dva zla, I na postizanje veće od dvije koristi, kada su one suprotstavljene jedna drugoj. Ti znaš da je najveća korist na ovome svijetu – tewhīdska korist i da je najveće zlo – zlo širka. Spomenuto je da je Jūsuf učinio najbolje od pravde i činjenja dobra, kao što je u ''El-Hisbah'', (''Medžmū'ul-fetāwā'', 28. tom, 68. str) gdje stoji: ''On je učinio najbolje u pravdi i činjenju dobra. On ih je pozivao u vjerovanje koliko god je mogao.''
''Ali je on omogućio pravdu i činjenje dobra.'' (''Medžmū'ul-fetāwā'', 20. tom, 56. str.)

Nigdje nije spomenuto da je Jūsuf, 'alejhis-selām, propisivao zakone uz Allāha, niti da je učestvovao u suđenju
po ijednom zakonu mimo Allāhovog zakona, niti da je slijedio demokratiju ili neku drugu vjeru, koja se suprotstavlja Allāhovoj vjeri. Začarani ljudi današnjice miješaju njegov govor sa svojim podlim dokazima i lažnim šubhama, da bi opšti narod odveli u zabludu. Oni miješaju istinu sa laži, a svjetlo sa tamom. Naš vođa i vodič kome se vraćamo kada imamo različita mišljenja je samo Objava, Allāhov Govor i riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, dok govor svakoga nakon Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, može biti prihvaćen ili odbačen. Stoga, ako se ove riječi – kako oni izjavljuju – odnose na šejhul-islāma (ne dao Allāh) ili bilo kojeg učenjaka koji je veći od njega, mi ga nećemo prihvatiti, sve dok on ne pokaže dokaz iz Objave.

Allāh kaže:
''Reci: 'Ja vas opominjem Objavom!' '' (sūra el-Enbijā', 45. ājet)

I On kaže:

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (sūra el-Beqare, 111. ājet)

Zato, budi svjestan toga, drži se za svoj tewhīd. Ne obraćaj pažnju na zabluđujuće i lažne glasine pomagača širka I neprijatelja tewhīda. Ne dozvoli da te zabrine to što se njima suprotstavljaš. Budi jedan od ljudi koji slijede Allāhovu vjeru, jedan od onih koje je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, opisao riječima:

''Neće im nauditi oni koji se sa njima ne budu slagali, niti oni koji ih budu ostavili na cjedilu, dok ne dođe Allāhova odredba, a oni su na tome.''

Autor: Isam ( عصام) Muhamed Tarik El-Barkavi